Logo
Printaj ovu stranu

Enes Topalović: Pismo Danilu Kišu

IVANA MILETIĆ PHOTOGRAPHY IVANA MILETIĆ PHOTOGRAPHY

Dragi Danilo, Zalud je danas piscima gajiti sumnje u vladajuće ideologije (Neko mora vladati našim neznanjem i divljinama u nama.) I sve što bi da se držimo dalje od ideoovisnosti, ona nam je bliže, za vratom, i o vratu.


Sve su zagadili razni ideosistemi, vodu, zrak, ... i pojmove u glavama mase. I mi se, čini se, zalud otimamo tome smradu u jeziku.
Vrijeme i klima su se promijenili. Ni pisci, ni generali nisu što su nekad bili. Poštenjem se kune svako ko ga nema, i jednima i drugima fale muda iz epskih pjesama. Mada mi ni ne pada na potrošenu pamet da se mjerim sa generalima. Danas svi kantari i mjere diplomatski lažu i svako ima svoju istinu sa bar dvadeset i četiri nijanse. Ali moćnika, i nemoćnika, opet ne fali. Kao ni vjernika i nevjernika. Neko vjeruje neko ne, u pare, u riječ, u dim, u poštenje, u vanzemaljce, u ... a sve sitniji postotak vjeruje u Onog Koji to sve uređuje. (Znaš ti o Kome to ja, nadam se da si tamo kod Njega.) Helem, svako vjeruje u svoje, pa i u utopijske projekte koje kobiva sam stvara, ili mu ih neko u glavu utjera. A ima ih koji znaju utjerivati, i dugove i ideologije i ... utopije.


Gordost koju su volio i cijenio ne vidim da više postoji. Ili su mi stavili pogrešene dioptrije, ili su tu plemenitu osobinu u ljudima već na ovom svijetu pojeli sitni crvi. Od kojih sve vrvi, hajd nek se i rimuje.


Slično je valjda i sa čistim savjestima. Mada bi mnogi abortirali ono što se u njima talasa iza sedam velova.
Rekoh li već, vijeme se promijenilo i pisci nemaju starih privilegija. Zastarjele. Izhlapile.


Ali, opet neki biraju to prokleto zanimanje i pumpaju kojekakve balone u duši. Često i od sapunice. Helem, vele da svi danas nešto pišu. A ne znaju da je na nebu već sve zapisano. (Ti to znaš, valjda si tamo. Gdje bi drugo bio. Nisi valjda u zemlju propao. Ne mogu to pisci. Oni se moraju u nebo zabiti. I biti nebokazi. A ne vozovođe istorije. Bio si u pravu – ti vozovi su samo glupave profesorske metafore, koje i „kad pogode cilj, sve promaše“. Kao i statistika. I javne izjave. I ... ma, ne vjeruj ni u tablicu množenja, posebno ne dijeljenja. To su samo gole cifre, a golotinja nije uvijek i istina.)


I o napredku si bio u pravu. Mnogi su danas čak i napredni i nazadni. Čast ženama, one su to oduvijek bile, iako to muški nisu mogli vidjeti golim okom.
O ekonomiji neću, ne isplati se. Kao ni slijediti stare filozofije. I tu si bio u pravu, puno je pametnije baviti se pametnijim poslom. Kao na primjer fantazijom, laganjem, diplomatijom, pisanjem, ... pametovanjem, ali smom sebi (danas ne daju da se pametuje previše, kažu „što je previše, previše je“)


Znači, šta god kome sve sebi samome. Bilo dobro, bilo loše. (Ta, kome bi ako nećeš sve sebi. Nećeš valjda bližnjem, bilo šta činiti.) Zato je pisac uvijek sam. Sa svojim zapisima. Tako mu zapisano.

Ipak je ovaj svijet najbolji od svih svjetova. Bar za sada. Dok se drugačije ne dokaže. Takav je kakav je, treba ga njegovati, naš je.
Ali, treba slušati i proroke. Kad potrefe. Bar one promašaje u nama. Jer mi nismo ni proroci ni vidovnjaci, mada su nam riječi Dar sa nekog neba. Mi smo sumnjičavci, i onima koji „znaju šta hoće od ovog života“ uvijek sumnjivi. Nije im jasno kako pisac može biti i dvorska luda i car, i kurva i svetac, i čistačica javnog wc-a i operski pjevač, i vozač i kočijaš i konj često, i rudar, i časovničar, i fudbaler i časna sestra, i hodža i „istorijski vozovođa“ i svitac i smrdibuba i ... kako za jednu godinu, pišući knjigu, proživi bar trinaest godina i sto mjesci samoće .... helem, onima koji znaju šta hoće nije valjda jasno ništa. Kao ni meni „na kraju svega“.


Ne žali za onim što nisi stigao reći, Danilo. Neko će to već ubosti. Neki znaju da ukradu i tuđe misli. Evo, "mešćini", s tobom sam u nakoj konekciji. Ali, se ne smijem ni zanokticom zakleti. Jer kad hoću da nešto odjenem u istinu, nastojim da ne lažem. Red je.


I ovo nije pisanija po narudžbi, ovo ja onako iz sebe sebi. Ko će kome ko svoj svome. A znam da ću se možda i kajati. Uvijek se kajem zbog nečega. Često iz šege, a najčeće zbog ozbiljnih grijeha. (Da oprosti Onaj što je sebi zadao da oprašta.)


O trenutačnosti i vječnosti još uvijek ne umijem ništa pametno kazati. Pa ću pametno šutjeti. Valjda i poslije toga nema kajanja. A nisam nezadovoljan svojom sudbinom. Tješim se da nisam budala. (Jer samo budale nastoje da imaju sve pod kontrolom. Sudbine se regulišu na „nevidljive daljinske“. Moj prst za sada zna samo mijenjati kanale na TV-u. I kad izaberem dobar film, ne smatram sebe izabranikom.)

Ne tražim moralno opravdanje za one koji su (me) izdali. Jer takvog nema. (Kao ni za one koji ne izdaju moje knjige. Čuvam se lažnih analogija, po tvom savjetu.) Učim se koješta na tuđim greškama, a za svoje molim oprosta. Ovo je svijet gdje se sve plaća, a najvrijednije stvari su džaba. Mada su počeli da prodaju i vodu i zrak i vjeru i … poštenje i … hijerarhija vrijednosti ipak postoji. Kao i hijerarhija nagrada i kazni. Srećom o tome ne odlučuju oni koji misle da odlučuju o svemu. Zato podržavam tvoju ravnodušnost prema nagradama samozvanih «boljara».


I vjerujem da je jezik na kojem pišem najmoćniji od svih. Jer druge slabo znam.
A i na ovom jedinom pičim onako, sredinom. Te tu i tamo zaradim koji ispljuvak, ili zakivanje u zvijezde, ili olajavanje, ili nagradu za koju ne mogu kupiti ništa. I to probijanje mi neda da budem napuhan, hvala Bogu. Jer pukao bih 100% nekad, ili negdje, ili na nekoga, kad bi me ugonili u vjeru da je (moje) pisanje «društveno nekorisno». (Što bi sa distance vječnosti moglo biti i tačno. Apsolutno.) Mada smo svi, manje više, «paraziti». Ne stvaramo hapu, «priroda nas hrani». Ne hrane nas stihovi, a pogotovo ne politički govori. Mada danas svako ima političko mišljenje, kao i guyicu, od koje ne može pobjeći. O tome dalje šutim, mada se trudim da imam neko šuplje mišljenje … Nešto može da bude skupo, a neke riječi i jeftine. Nek se drugi kite tim drangulijama. Kao i nacionalizmima, kad već veliš da «pisac može predstavljati samo sebe», i da je uvijek donji. A, iskreno, danas ne zavidim ni onim «gore», na uzvišenim pozicijama. Nekad sam im zavidio, ali insan se mijenja sa godinama, kao i kamen, valjda.

Bitno se boriti za nešto. Makar za pravdu kad svi traže taj boj. Možda na kraju svega neko i uspije pobijediti u toj veseloj donkihotovštini. Bitno je izabrati taj pravi put. Jer krivi putevi ne vode na nebo. Drugačije misli odbacam. Svako to radi. Puni su kontejneri odbačenih misli. Ko ne vjeruje neka u njih zaroni. I nek se ne boji, nikakvo «konačno riješenje» u njima neće naći. U njima ćeš prije naći odbačeno ordenje onih koji su se prije tebe za pravdu borili.


U pravu si i da se ne damo svojatati, nikome. Mi smo samo svoji. I imamo samo svoje omiljene čitaoce, po 2-3 u svakoj balkanskoj državi. Tako je kad smo mi pisci probirljivi. «Probirač – otirač», rekla bi moja mati. Svejedno, i ta dva-tri čitaoca su elita, bez koje se ne može.


O smrti se mora misliti, moj prolazniče. Naravno, da su i pisci smrtnici. Ali, ako će mene slušati nek rade ko Tito. «Kao da će sto godina biti mir, i kao da će sutra rat.» (A zbilja kažu da hoće. Rat sutra! Moraju se ponovo čistiti … usrane gaće. Ozbiljno?! Ozbiljno. I tragično i … glupo brate, ko god kaže.)


Ni dvorske lude ne mogu više odobrovoljiti gospodare rata. U srcu im bio. Svijet je pun gada, što bi rekao Mustafa Mađar. I uvijek će biti tako. Ali, je ovaj svijet ipak dobar, nama najbolji. Samo ga ne treba čistiti, bar etnički. I svijetu treba utuviti da se ne boji «ovna, govna i komšije», već da se boji u sebi sebe, i rata sa sobom i sa komšijom. (U pravu si, Danilo, ni za što ne treba ginuti. Osim, možda, protiv kukavičluka. Heroji su izumrli. Odavno. Sad su junaci homoseksualci. Kojima neki pišu i pohvalnice. Pa se kaju. Prirodno je i pokajati se. Čak i kad tražiš usluge od onih visoko «gore». Dođe ti i «odozdo» da je to ponižavajuće. Bez ikakve prepirke sa budalom u sebi. Ma, budala je budala. Ne mogu svi imati isto pravo, kao ni ukuse. Okreni se, sine, u toj raspravi i odi, paune moj, ignorantni.)

 

Jest, glupo je vjerovati u "naučno mišljenje". Kao i u nagađanja iz fildžana. Bolje, ili gore, je vjerovati znanju u nama. Oni što misle da znaju sve, jako nerviraju nas koji znamo sve. Svaki dobar citat ponešto i promaši. Svijet je pun apsurda, što bi rekao Ludi Konj, znameniti poglavica. Mada ne vjerujem da je on to rekao. Poturili mu, garant. Ono jest da je on možda imao hrabrosti reći tako nešto, ali … šta ja znam, ništa ne znam, a đe da znam, što bi rekao Jevrić Ekrem, rahmetli. (Ni Sartr ni Kami nisu bili u pravu. Ekrem, možda. Ako ćemo vjerovati «automatskom pisanju» i nekim književnim školicama i njihovim profesorima.)

 

I na kraju liturgije – onima koji tvrde da ljudi nisu trijebili jedni druge u brojnim svjetskim ratovima i da u BiH nije bilo etničkog čišćenja, treba obezbjediti kartu u jednom smjeru. Za pakao. (Prema Danteu i Kišu.)

Svako dobro na svim svijetovima,
dragi moj dobri Danlio

Enes Topalović

Biografski podaci:

Enes Topalović je rođen 10.03.1963. godine u selu Bare, opština Goražde. Diplomirao je jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu i struku nadogradio djelimičnim studijem u Norveškoj.

Član je Društva pisaca BiH i norveškog Društva pisaca Norveške (Forfatterforening) i Centra pisaca Norveške (Forfattersentrum). Dobitnik je nekoliko književnih nagrada i priznanja od kojih su najznačajnije književna nagrada Srebrenica 2006. godine za priču Mrtva trka, književna nagrada Zija Dizdarević 2006. godine za priču Smijeh u sebi, književna nagradaiICC Behar (USA) 2008. godine za priču Hafiz. Njegov roman Na kraju svega je, na natječaju VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman 2009. godine, izabran među pet najboljih rukopisa. Trenutno živi i radi kao prosvjetni radnik u norveškom gradu Bergenu.

Objavljena književna djela:

  • Let kroz snove, roman, Bosnia ars, Tuzla, 2003.
  • Šapat predaka, zbirka pripovijedaka, Graforad, Zenica, 2004.
  • Mrtva trka, zbirka pripovjedaka, Bosanska riječ, Tuzla, 2007.
  • Govor iz bešike, zbirka pjesama, Dhira Verlag, Erlenbach ZH Schweiz, 2009.
  • Bankingen fra graven (Kucanje iz kabura), izbor pripovjedaka, prevod na norveškom jeziku, Commentum forlag, Norway, 2011.
  • AMANet MREŽA, roman, TDK Šahinpašić Sarajevo, 2011.
  • Na kraju svega, roman, VBZ Zagreb, 2011.
  • Preko granice, roman, TDK Šahinpašić, Sarajevo, 2014.
  • Sjeme u očima (pripremljen roman, 2019)

Zajednički radovi:

  • Pod istim nebom, knjiga poezije, koautor, Dhira Verlag, Erlenbach ZH Schweiz, 2008.
  • Priče, zbirka priča pisaca bh. dijaspore, Brisel, Gratiartis, 2010.
  • Vrijeme pričom otključano, zbirka priča 29 pisaca bh. dijaspore, Brisel, Gratiartis, 2011.

Kontakt podaci: Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

 

Copyright © 2015. BH Magazin Developed by Senoworks Ent. All Rights Reserved.