TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Godišnjica smrti Darija Džamonje

Godišnjica smrti Darija Džamonje

Dario Džamonja rođen je 18. januara 1955. godine u Sarajevu. Bio je novinar i vrhunski pisac kratke priče, kolumnista magazina "Slobodna Bosna", "Večernje novine", "Naši dani", "Oslobođenje", "Komunist", "Valter" i "Valter ekspres", te urednik u časopisu "Lica".



O Džamonji se najviše može saznati iz njegovih sjajnih priča koje su, osim u novinama i magazinima, objavljene i u knjigama "Priče iz moje ulice" (Oslobođenje, Sarajevo, 1980), "Zdravstvena knjižica" (Svjetlost, Sarajevo, 1985), "Drugo izdanje" (Veselin Masleša, Sarajevo, 1987), "Priručnik" (Svjetlost, Sarajevo, 1988), "Oni dani" (1989), "Prljavi veš" (autorovo izdanje, Sarajevo, 1991), "Pisma iz ludnice" (Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001), "Ptica na žici" (Buybook, Sarajevo, 2002; 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003) i "Priče" (Dario Džamonja, Pressing, Sarajevo, 2003)

Dobitnik je nagrade "Veselin Masleša" za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te "Fund Free Expression Award" za 1993. godinu, "Writes Club Madison" II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju "Madison" 1996. godine.

Umro je u 46. godini, 15. oktobra 2001., u rodnom Sarajevu.

U sarajevskoj kafani Šetalište 1. oktobra 2010. godine otkrivena je reljefna bista Dariju Džamonji, rad sarajevske umjetnice Lejle Ćehajić.

Izvor: sarajevo.co.ba

U subotu je zvonio telefon. Ranije nego obično - ko zove malo poslije osam sati? - i majka je zapisala broj: 220-643, a ispod prezime: Džamonja. Javio sam se i s druge strane slušalice začuo glas:

- Vozdra, ej, molim te, imaš li Hemonov broj?

- Nemam ovdje, Daco, u redakciji mi je. Nazvat ću te kad budem tamo.

- Dobro, fala ti.

Otišao sam do redakcije, u njoj nije bilo nikoga, nisam nazvao Dacu. Mislio sam kako ću ga nazvati u ponedjeljak, ionako je u restoranu u Blagaju rekao da me napada zato što mu ne dajem nikakvog povoda. Onda smo se u kupeu smijali tome kako on ne zna da pjeva i kako ja ne znam da pišem. Onda smo se rastali.

Zauvijek.

Jednom su bile neke novine koje su se zvale Večernje. I neki tip koji je pisao priču zbog koje ih je jedan klinac kupovao. Jednom je bio jedan pisac koji je uredniku, danas uglednom slavistu, odnio Hemingwayevu priču sa samo promijenjenim imenima likova. Urednik mu je rekao da to stilski ništa ne valja i da donese drugu.

Jednom smo sjedjeli u kafani pored Pozorišta mladih. Bio je Pakt o stabilnosti (čega, u p..... m.......), a prekoputa u hotelu spavao je, među ostalima, dr. Tuđman, pa je bio proglašen policijski sat. Daco je rekao: "Ma ja, on je stariji čovjek, ide kasno spavati."

Igralo se jednostavne igre - prišpila - po dvije marke partija i bilo nas je četvorica. Točnije, petorica smo ostali u kafani jer jedan se stalno mijenjao. Šeha, Daco, neki čovjek kojeg sam vidio prvi i zadnji put, Milan, Semir i ja. Prve dvojice više nema, a otad su samo dvije godine.

Drago mi je da si vidio i bio ovdje, da vidiš o čemu se radi, a radi se zapravo o ničemu.

Jedini američki pisac među svima do kojih držim bio je Daco. Njegov rukopis je bio svjetski, on je životu i smrti gledao u oči. Taj fiction-faction u nas nije previše cijenjen, u nas više vole one što hoće "dopisivati" svete tekstove, onu "poetiku potpećenih cipela". Daco se vratio iz Amerike, skoro ubijen: njegova posljednja objavljena priča za života bila je oprost. Od života, ne od karijere.

Ja zapravo sve ovo nisam doživio, jarane, ovo sam sve izmislio. Čak i da nisam, ja znam da ću izaći na ulicu i vidjeti tvoju fotografiju sa smrtovnice. I onda će mi se ona nasmijati negdje iza ćoška i reći: "Vozdra, papak, šta ima?" Ja ću poći da nešto zaustim, a ti ćeš odmah ispaliti: "Pa ja, papak je onaj tip što ga ti kurtoazno pitaš šta ima, a on ti stvarno počne pričati o svom životu." I onda ja, teatralno: "Ovo je naš najveći živi pisac kratke priče, Dario Džamonja." I on: "Je l' to misliš da si me sad odobrovoljio, pa te neću zajebavat'?"

Ne mislim. Sad samo više neću morati govoriti "živi". I neću te oplakivati po "zvaničnim" manifestacijama s ljudima koji nisu znali o čemu se radi, iako se, kako si pravo kazao, ne radi ni o čemu. Nazvat ću Edu i Senada naručit ćemo po pivu, i šutjeti.

Prijatelj

Piše: Irham Čečo

Čitao sam negdje od šeste godine, previše. Možda mi je bilo osam kad sam našao razloge da sarajevske Večernje izdvojim iz dedovog urednog, službeničkog bunta. Kratke tekstiće koji su se odazivali na mističnu odrednicu "kolumna", jedne je pisao Ozren Kebo, druge Dario Džamonja.

Dario mi je brže postajao blizak, valjda što sam imao i druga koji se isto zvao, ili što sam odlično upamtio dobroćudnog brku s loše odštampanog izvrsnog crteža, mada ih nikad nisam poredio. Nego, daj, dedo, kolumne, i krimi priču, a ostatak novine može i u magazu. Negdje u pubertetu dočepao sam se njegove Zdravstvene knjižice, skromne i neizvikane, ali sjajne zbirčice priča. Tad sam mislio da je Borges jedini na svijetu mogao tako, i bio onako provincijski ushićen što neko u našem jeziku bar podsjeća na njega. Pamtim i danas priču u kojoj baki na samrti pisac upućuje posljednju misao:"Bože moj, da mogu, dao bih joj pola svog života." Ujutro starica ozdravi, a pisac će čekati svoju smrt s pitanjem da li ga je On čuo. Tako i čitalac, u tome je majstorstvo.

Rez: rat, opsada, mala izgladnjela enklava. Večer uz akumulator s dedine "folcike", i auto-radio koji hvata samo dvije stanice. Na onoj sarajevskoj, bit će da je bio stereo-fliper u ratnom izdanju, nije ni bitno šta je bilo, tek čujem glas. Glas onog mog brke: nema greške, to je Dario Džamonja. Tu je i moj mali brat Orhan, ne sluša jer to nije njegova priča, njegova priča je napolju na ulici, gdje se prepričavaju akcije, prebrajaju ubijeni, gdje je smrt brza a život jeftin, dragocjeno jeftin. Dječak je u rat upao sa sedam godina, naučio slova ne pridajući im ništa od onog značaja koji ja jesam, proklelo ga da raste u vremenu zanimljivijem od knjiga. Ipak, bistar kakav jeste, dva puta je pročitavši nešto zatražio "još": jednom nakon odlomka iz Hamleta, drugi put dosta kasnije, nakon Dacine kolumne (ma šta kolumne, Priče!) u SB. I tako je legiji čitatelja prišao još jedan mali vojnik.

Ne, ne radi se tu o istom redu veličina. Naprosto, Daco ima onaj dar pisanja koji čitanje pretvori u druženje, druženje u prijateljstvo. Ja takve pisce volim. I pitam se, zaista, da li je Daco mogao poživjeti duplo da je malo sebičniji bio onomad s bakom? Možda bismo tada sjeli za isti sto. Možda bismo tada ja i jedan gimnazijalac otetog djetinjstva stigli zahvaliti što nam je sve ove godine bio prijatelj.

Bolji i draži od nekih s kojima se jelo i pilo.

46 godina samoće

Dodirivali su nam se zidovi "spavaćih soba", ali to su bili stanovi gdje su samo takve sobe i postojale. Gdje procjep između snova i djela ne postoji. Gdje nikad ne znaš razliku između onog šta si sanjao i šta ti se stvarno događa

Piše: Boro Kontić

Godine provedene na radiju odavno su me učinile drugačijim i uglavnom slušam sve oko sebe onako kako bi to uradio mikrofon. Dakle, hvatam sve najbliže i najjače zvukove, a ne one koji mi se ustvari obraćaju.

Na sahrani Darija Džamonje bez prestanka je dopirala graja djevojčica koje su se nemilosrdno svađale ili bezbrižno igrale u prvoj velikoj kući bez fasade na samom izlasku iz groblja Bare.

Ne znam zašto, ali sam pomislio da bi ga to radovalo. Kao čudna šara na ćilimu ili kao apsurdan kraj teksta na koji niko ne pomišlja i koji svemu daje drukčiji smisao od očekivanog. Onog koji prividno normalno proizilazi iz već ranije poredanih činjenica.

Kao što sam se i ja upecao dan ranije pregledavajući Dacine tekstove iz '80-ih i automatski odvojio jedan pod naslovom Hommage grobovima. Ponijela me klasična pederska nevolja da ću pronaći nešto što je već napisao i najavio sve ovo, čemu, ovako nikakvi, prisustvujemo. Ali Posveta grobovima je bio tekst o ženama koje niko ne smatra lijepim. Daco je dolazio iz svijeta gdje su sve riječi već odavno promijenile smisao i kad je pisao o grobovima, on je zapravo pisao o svojojoj opsesivnoj temi. O ženama.

Poznavao sam Darija Džamonju godinama. Danas mi je teško utvrditi kada je sve počelo, ali ako treba red, onda je bilo ovako. Prvo sam bio njegov čitalac, pa smo se upoznali kao kolege/novinari (Bože, glupe definicije), da bi posljednjih deset godina bili i komšije. Dodirivali su nam se zidovi "spavaćih soba", ali to su bili stanovi gdje su samo takve sobe i postojale. Gdje procjep između snova i djela ne postoji. Gdje nikad ne znaš razliku između onog šta si sanjao i šta ti se stvarno događa. I što je poetski odgovor na pokušaj života u 40 kvadrata.

I sada bih mogao navesti stotine priča u kojima smo on, Alma i ja tabirili svijet. Uključujući i onu u kojoj je on, prav-zdrav, mojoj ženi objašnjavao kako je Daco vrhunski jebač. Kad on počne, to nema kraja. Čisto deranje i ženski užitak. Samo da je naći neku koja bi se u to i fizički ubijedila. Odnosno, takve su postojale ranije, ali je mali problem što nema nasljednica. I pored mojih upornih nastojanja da mu objasnim kako se sve to dešava u mom stanu i da on to priča mojoj ženi, za njega nije bilo prepreka. On je sve govorio kao što je i pisao, samo ženama. Ja sam bio kao i svi ostali muškarci, tek mali privjesak u tom okolišu, jer je svaka priča bila usmjerena prema Njoj. I sad kad mi ovi mudraci iz kafana gdje je proveo cijeli vijek počnu pričati o njegovim izjavama, lijepo me uhvati muka. Ali šta bi im pomoglo da im kažem da on to nije pričao njima, nego Njoj.

U toj gomili tekstova koje sam pregledao proteklih dana, ima svega. Pa i gotovih najava smrti. Piše Daco kad je napunio 30 godina. "Ako mi je živjeti osamdeset godina, onda mi je TEK trideset, a ako mi je rok trajanja četrdeset, onda mi je VEĆ trideset godina." Ili zapisuje samo par mjeseci prije rasprave da li je tek ili je već. "Ja ću umirati, a biću željan. Daj mi samo malo - tebi je to ništa, a meni zauhar. Samo mrvicu, evo ovolicno. Zar ne vidiš da umirem željan."

Biće da je tako i bilo. Pored svih nas muškaraca koji su na trenutak pomislili da su ga poznavali, umro je sam i napušten. Samoća koja je trajala 46 godina i koja je samo tražila Nju.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin