TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Karmen V. Medija: U labirintu tunela

Karmen V. Medija: U labirintu tunela

Sva moja putovanja su između dvije magle i dva mora, na liniji pruženoj između dva polusvijeta. Odavno ih ne pomirujem niti poredim ali jedan bez drugog ne mogu opstati, kao dvije polutke duše su, koje se vječno traže a zaobilaze se. Posjetim ta dva moja svijeta kad god se umorim od stalnih dolazaka i odlazaka. I ne znam kada to dođem, a kad odem. Niti kuda odem i kamo se vratim. Mislim da mi je sad jasno na koga se prvenstveno odnosila ona moja pjesma “Jadi zadnjeg Bogumila”.


Ne znam ni kad su ovi obilasci postali teški. Ne znam ni zašto. Prvi put uočih nevoljkost na zadnjem putovanju ka Sarajevu. Mislim da tada zastadoh između dva putovanja. I čini se da sam još tamo, na tom mjestu nevidljivog zastoja između dva svijeta.


Bilo je proljeće, rascvjetalo, nabubrilo bojama i i zlatastim nebom, pa ga udahnuh svakih pola sata, izlazeći iz auta pored šumaraka, pored zaseoka uspavanih. I bi mi čudno da ne naiđoh na onaj smirujući pogled, koji mi se prije uvijek vraćao sa raštrkanih kućeraka podno brda, sa travnjaka i klupa na odmorištima uz vijugavu cestu. Ne naiđoh na smiraj koji me pozdravljao, nehajno odmahujući, za vrijeme prijašnjih obilazaka. Da li se moja navika opredijelila na asimilirano prihvatanje nemara i sigurnosti, bilo mi je nejasno. Prije nego ću do kraja konstatovati potvrdu ili negiranje, pomislih da me možda tereti nepostojanost i otuđenje od ovog krajolika. Zar je obilaženje ikad bilo pripadnost nečem, upitah se nekoliko puta. I ne odgovorih. Bili smo nijemi, cesta i ja, uspavano seoce i ja, nebo i ja. Odlučih, možda zbog te nijemosti, da navratim u Visoko.


I tako se nađoh u bašti prijatelja, ispod krošnje jabuke, nakićene pupoljcima, uz kafu iz bakarnog ibrika, uz hurme i uz tih, prisan razgovor. Drveni stol, izrezbaren prijateljevim rukama, duborezom vremena i parnicama upotrebe dugogodišnje, podsjetio me na prolaznost i istovremeno na postojanost života. Vrijeme je, odista, neuhvatljivo i neobjašnjivo.
“Sve je isto, baš sve. Kao da se vrijeme zakačilo iznad nas, o krov, o ovaj komadić neba, pa se mreška, izvija kao da bi nastavilo... ali ne može.” Riječi prijatelja su mi podigle pogled između grana, ka modrom nebu, ka crvenosmeđim krovovima, načičkanim bez reda uz rubove poluprazne ulice. Mir. Čudan mir. Ni težak ni lagan. Da li je to i bio mir?
“Ma kakav mir. Ovo je agonija. Ljudi se postrojavaju u grupe, drhte sami ili se griju u čoporima. Postali smo divljaci, ratnička plemena bez motike i zemlje, bez koplja i štita, bez nade. Borimo se protiv vazduha, protiv samih sebe. Tješimo se legendama i mitovima, upijamo ih kao da su nam spas vile i vilenjaci.” Glas prijatelja postade oporiji ali i jasniji, jači, kao da su riječi koje izgovara uvijek tu, između glasnica zastale, spremne biti izgovorene i u takvom danu, koji ničim nije pokretao misao o životu. A možda je upravo ta nepokretnost bila uzrok njegovim riječima.


Pogled na Visočicu se svo vrijeme iskradao iz sjenovitog dvorišta, znatiželjno mjerkao čudno ravne strane slavnog brda, pa se upitno vraćao ka prijateljevom licu. Ja bih tamo opet.
“Zašto da ne?” osmijehnu se prijatelj.

Otišli smo. Prvo smo ušli u tunele ispod Visočice s mladim arheologom, kojem odlučih platiti za pratnju kroz tunele najmanje pola njegove plate. Uzevši žute šljemove, sa svjetlima kao na rudarskim, krenuh za njim u utrobu brda. Hladnjukav, svjež zrak i žućkasto svjetlo lampi na vlažnim, hrapavim zidovima nas pratiše stotinama metara.
“Još ne znamo otkud dolazi ovaj svjež zrak. Očito da se radi o veoma staroj ventilaciji, jer mi smo nekih 250 metara pod zemljom.” reče mladić i uze papirnu maramicu koja lagano zaleprša pod gibanjem zraka, koje je dolazilo iz tamnih, nepoznatih dubina.


Obelisci, veći i manji, čudnovati znakovi na njima uklesani, bili su poslagani uz rubove tunela. Slovo koje je podsjećalo na “A” ili na “B”, strijelica koja je pokazivala smjer lijevo od nas, slovca i znakovi izmiješani u tajanstveno pismo, a mi nagnuti nad njim odgonetavamo šta nam poručuje, čije ruke i kada. Omotala se tajnovitost oko mene, plazila ispred nas, zavlačila se u stijene isklesane, u šupljine i odlazila u daleke vijekove. Prošlost nas je obgrlila i kao majka i kao maćeha, nit je pitala nit odgovarala. Stizali smo do iskopina koje su bile naznake nekih novih prolaza, labirint koji za sad nikamo nije vodio, tek do pokojeg zidića ozidanog pečenom ciglom.
“Ovo je očito djelo ljudskih ruku. A ovo drvo koje služi kao potporanj prolaza... s njega smo uzeli mali uzorak koji je poslat u Njemačku. Analiza je potvrdila da je star oko 35.000 godina...”


Mladi arheolog je objašnjavao mekim glasom, a mene je omotavala nekakva druga prošlost, daleka, toliko daleka da se činilo da nas odvodi, da i sami postajemo nestvarni. Pa ipak, tu je, šapće nešto, spominje nešto, možda opominje a mi ne razumijemo. Naš jezik je sasvim drugačiji od tog drevnog, iskonskog, zaboravljenog. I još teže mi pade misao sljedeća; da smo sasvim drugačiji od tih ljudi, čije tunele posjećujemo. Najviše me se dojmila mladićeva rečenica: “Ovdje je jedan drevni narod gradio. Zatim je neki drugi narod dolazio i sve to zakopavao.”


“Zašto zakopavao?”


“Ko zna. Da sakriju, da se zaboravi, da se ne vidi...”


Da sakriju da se zaboravi, promrljah u sebi i krenuh za njim sagnuvši se, jer smo ulazili u tunel jako niskog svoda. Tolike tone zemlje nad našim povijenim kičmama, tolika smrtonosna prijetnja a ni jednog trena ne osjetih strah. Više je to bilo drsko inađenje, nego naivnost. Hodajući dodirivah vlažne stijene, koje su se stiskale oko nas i svjetlucale na prigušenom svjetlu sa šljemova. Prijatelj je svo vrijeme zastajkivao, zamišljen, skoro pa odsutan, zagledao se iza sebe i po stijenkama tunela. No, lice mu je bilo opušteno, čak na kutovima usana se ponekad promolio smiješak. U ovim dubinama sve postaje čudnovato. Mi najviše.


Nakon obilaska tunela uputismo se na vrh Visočice. Sunce je bilo u zenitu i otežavalo je disanje, i vid je ometalo zaigranim tačkicama ispred zjenica. Žmirkajući, tjerajući od sebe mušice, uporno se penjasmo, moj prijatelj, mladi arheolog i ja. Nakon iscrpljujućeg uspona stepenicama, koje su se zmijoliko omotale oko brda, stigosmo na sami vrh. Čim stupismo na ravninu, ugledah grupu muškaraca koji su išli prema nama, čudno se smješkajući. Odjeća im je bila zaprljana zemljom, a znoj ostavljao bjelkaste tragove na licima. Bili su zagledani u nas tako uporno, napeto, da se upitno okrenuh ka našem mladom vodiču. On me samo okrznu kratkim pogledom, ali ne reče ništa. No, opazih da mu je pogled bio napet, baš kao i njihovi.


“Nema ovdje piramide.” podsmiješljivo i poluglasno mi odgovori na moj pozdrav jedan muškarac iz grupe, prošavši tik do mene.


Zastah gledajući za njima, osluškujući njihov tihi žamor. Zagledah se u tačke koje je ispred sebe gurao jedan od njih, a na kojima su se nalazili kramp i lopate. Ne nađoh poveznicu između podsmijeha, Starog grada i krampa. Na ovoj visini je bio sukob dvije prošlosti, sukob Semira i čuvara Starog grada, kugli i piramida. A mene je najviše brinuo onaj kramp u tačkama, kao kad zabrinuto se gleda u zamah gvozdene palice u prodavaonici kristala. Prijateljev smiješak se raširi usnama i on odmahnu rukom, pokazujući glavom da ga slijedim. Zastao je s vodičem ispred mene, nekih desetak metara daleko.

Priđoh im i ugledah poveliku šatru, smještenu u manju nizinu, možda metar duboku. Bijelo, na nekoliko mjesta rasparano platno, bilo je postavljeno na metalne držače, koji su bili nakrivljeni, kao da ih je neko htio skloniti odatle pa odustao. Ispod platna je bio dugačak stol, alatke na njemu i ispod njega, su odavale da se radilo o arheološkim alatkama. Na moj upitan pogled, mladi arheolog odgovori: “Da, ovo je bio jedan od naših kampova pri iskopavanjima. Radovi su zaustavljeni. Do kad, ne zna niko...” Glas mu je bio sada tmuran i mukao. Tišina nad rasparanim platnom je bila skoro pa opipljiva, čujna poput tužbalice, parajuća poput prijekora. Napuštenost me obuzimala. Zamršenost proteklih vijekova napravi čvor u mislima. I ovdje je mnogo toga zastalo.


Mladi vodič nas je napustio, nakon što nam je objasnio još par zapažanja na koja su naišli pri iskopavanjima, ne spominjući više zabranu radova na Visočici. Napomenuo je da nije loše posjetiti iskopine piramide Mjeseca, mnogo veća i važnija su otkrića tamo pronađena. Bio je i veseliji nakon što je dobio napojnicu. Gledah za njim dok je odlazio ka zmijolikim stepenicama. Ostali smo sami, prijatelj i ja, pa smo zasjeli ispod velike krošnje starog hrasta, okruženi iznenadnim spokojem na visini, kojom je pirkao vjetrić, uvučeni u širinu koja je otvorila pogled na brdovitu okolinu, na vijugave puteljke, na plavičasto, vrelo nebo. Ovdje se lako vjeruje u legende, rekoh više u sebi ali prijatelj je to čuo.
“Zar je ikom naštetilo maštanje, vjerovanje u nešto posebno, tajnovito?”


“Naravno da nije.”


“Rimljani su izbjegavali ovo brdo, ovaj vrh gdje sjedimo. Starosjedioci su im često spominjali da je ukleto, da ni oni ovamo ne dolaze. A tuneli, o njima im nisu pričali, a znali su da vode ka drugoj strani doline.”


“Legende su jedino žive.”


“Da, kao legenda o Paklenici da se noću, ako se približiš ulazu spilje, čuju vile kako plešu i pjevaju.”


Predvečer, nakon silaska sa Visočice a kad je iznenadna omora prestala i zapuhao nejak ali svjež vjetar, navratismo u ćevabdžinicu, koja se nalazila u istom kvartu u kojem je prijatelj živio. Sjedili smo u bašti, zavaljeni u udobne stolice, uvučeni u misli koje su ostale tamo na vrhu velikog brda pa su klizile oko Starog grada, oko one bijele napuštene šatre, zastajkivale na vršku krampa. Odustah od odlaska u Sarajevo i prenoćih u Visokom. Nije mi se dalo napustiti misli, kojima se nije silazilo sa Visočice.
Saznadoh da su iskopavanja opet počela. Barem ona napuštena šatra nije više prazna, pa me ne svraća sebi tugom. I znam, opet bih ja tamo.

“Ovdje se uvijek gradilo da bi se potom zakopalo, skrilo i zaboravilo. Zašto?”


Karmen V. Medija

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin