TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Život je negdje drugdje

  • Objavljeno u kultura
Život je negdje drugdje

Nije ovo kolumna o Jergoviću, Kierkegaardu ili Adleru, pa čak niti o meni, već o tom jednom transcedentalnom svijetu u kojem obitavaju ljudi poput mene. Sanjari koji su u stanju povezati ono što je u svojoj osnovi nepovezivo jer to što oni povezuju nikome drugom nema smisla, osim njima samima

ARMIN HARAMBAŠIĆ

PROMETEJ.BA

Ne pišem zato što me život slomio, pa u svojim rečenicama pronalazim zrno utjehe koje me gura dalje kroz nemirne valove sudbine. Ne pišem zato što sam razočaran u život, pa mi je svijet književnosti jedina oaza u kojoj se mogu sakriti od zla i besmisla života. Ja sam oduševljen životom ovakvim kakav jeste, već me to na neki način čini pomalo drugačijim od drugih. Volim živjeti unatoč svemu i čvrsto vjerujem da nam se svako zlo dešava za neko dobro. Smatram se sanjarom, a svijet pisca sanjara je transcendentalan, takvom se čuda dešavaju svakodnevno. Njemu u životu nikad nije dosadno, ako se ništa bitno ne dešava, uvijek može pričati sam sa sobom. Tok misli takve osobe nije podložan kritici, kako kritici laika, tako niti kritici stručnjaka za ljudsku psihu. Kad sanjar počne da stvara nešto u umjetnosti, potčinjava se isključivo estetskoj kritici, ali niti njoj ne poklanja previše pažnje i ne dopušta da ga obeshrabri svojom grubošću. On je možda lud, a možda i nije. Sumnja je njegovo najsnažnije oružje, sumnja on u sve i svašta, pa tako i u svoj zdrav razum. Sanjar je luđi od okoline već samim time što se u ovako surovom svijetu usuđuje bilo što sanjati, ali istovremeno normalniji je od drugih jer je spoznao da njemu život bez sna ne vrijedi apsolutno ništa. Sanjari su hrabri, a kad situacija to iziskuje postaju isuviše hrabri, barem će se okolini takvim činiti. U njihovom transcedentalnom svijetu to će biti koraci koji se moraju napraviti, koji uopće nisu stvar njihovog izbora, pa samim time nisu uopće rizični. Oni žive u svom svijetu u kojem je sve moguće, njima je život negdje drugdje, a do tog života negdje drugdje se stiže fanatičnim radom, istrajnošću i ljubavlju prema onome čime se bave. Ako i izgube zdrav razum, sve je to i dalje u službi ostvarenja njihovog sna. Uostalom, tanka je granica između zdravog samopozdanja i ludila, napisao je jednom Haruki Murakami, a mnogi pisci u jednom trenutku života nađu se upravo tamo. Male sitnice odlučuju na kojoj strani granice će dobiti azil i gdje će se trajno nastaniti, a postoji mogućnost da zauvijek ostanu zarobljeni u tom procjepu između dva nepomirljiva svijeta.

Povijest je zapamtila slučaj mnogih koji su zaglavili na tom mjestu, a jedan od njih se zvao Adolph Peter Adler. On bijaše danski teolog, pisac i pastor koji je 1843. godine izdao knjigu Neke propovijedi za koju je tvrdio da je nastala uz neposrednu pomoć duha, samog sebe proglasivši mesijom sa objavom, mada je kasnije rekao da bi objava ipak bila presnažan termin. Kod danske crkve mu to nije prošlo, a ni kod njegovog slavnijeg suvremenika Sorena Kierkegaarda, kojeg će povijest upamtiti kao oca egzistencijalizma. Kierkegaard se neuobičajeno mnogo zanimao za Adlera, toliko da je posthumno objavljena i Knjiga o Adleru.Kierkegaard tvrdi da je svaka osoba koja posjeduje intelektualnu dubinu, o kojoj nema sa kime razgovarati u svojoj okolini, sklona tome da se „udvostruči“ i da svoj unutrašnji monolog pretvori u dijalog. Jedan teolog školovan u Kopenhagenu, sa doktorskom disertacijom, opčinjen filozofijom i Hegelom, definitivno nije imao sa kime pričati o svojim intelektualnim i duhovnim dubinama sredinom devetnaestog stoljeća u provinciji na otoku Bornholmu gdje je služio kao pastor. U slučaju da je osoba pjesnički moćna, to iskustvo udvostručavanja može postati pravo bogatstvo, ali mašta koja u tim početnim stadijima staje na stranu prividnog sebstva može čovjeka pretvoriti u duševnog bolesnika. Tad se pojavljuju mesije sa objavama. Kierkegaard nikad nije priznao Adlerovo mesijanstvo, ali isto tako nikad se nije usudio dovoditi u pitanje njegovu genijalnost, jer uprkos svemu, on se svom drugu iz školskih klupa Adleru do kraja svog života divio i u njemu pronalazio istinske kršćanske vrijednosti. To je lako razumljivo, jer čak i laiku prođu trnci kroz kičmu kad pročita na koji način Adler opisuje nastanak zla.

Među svijetom običaj je reći kako su umjetnici lude biljke, može to nekome zbilja biti čudno, ali u mom svijetu to je savršeno normalno, sastavni dio jednog intelektualnog i umjetničkog sazrijevanja. Postadoh i ja u jednom trenutku lud. Postavlja se pitanje, na koji način ćeš čovjeku koji cijeli život sanja i marljivošću mrava radi na tome da postane lud, onog trenutka kad on to uistinu postane, objasniti da se tu desilo nešto loše i opasno po njegovo mentalno zdravlje. Čovjek koji mnogo čita i žudi za znanjem, koji u ranoj mladosti prikupi mnogo više spoznaja od prosjeka, mora u jednom trenutku eksplodirati jer ga njegova okolina u tome ne prati. To je neminovnost koja može, ali i ne mora biti opasna. Uglavnom je čovjek proizvod okoline koja ga okružuje, ali pisac je prvenstveno proizvod knjiga koje je pročitao, a mnoge od tih knjiga pisali su ljudi čije je mentalno zdravlje u najmanju ruku bilo upitno. Mene su ovakvi poput Adlera i Kierkegaarda odgojili, njihov utjecaj je višestruko značajniji od utjecaja okoline, a kad bacim pogled na okolinu mogu samo reći: hvala Bogu da je tako. Onog trenutka kad sam od okoline plebiscitarno proglašen neuračunljivim bio sam siguran da sam u svom životu nešto dobro napravio, samo nisam bio siguran što točno. Nisam napravio ništa previše dobro, osim što sam rekao da ću postati pisac. Da li ću postati pisac sa velikim P, nije previše bitno, ali dok god postoji nada da bi se tako nešto moglo desiti u budućnosti, moj život će biti smislen i ja ću znati što me tjera da se svakog dana dižem iz kreveta, pogotovo za vrijeme svih onih dana kad mi se ne da živjeti, kad bi najrađe da nestanem sa ove planete, a tko god tvrdi da nema takve dane ili je budala ili laže. Već je to samo po sebi pozitivno i dobro.

Pričao sam ja tu priču svojim bližnjima tih dana kad sam nakon svog 28. rođendana odlučio dati otkaz na poslu gdje sam radio kao menadžer u jednoj outsourcing kompaniji u Danskoj, što je samo ljepši naziv za još jednog čistača sa većom odgovornošću od drugih. Pričao sam kako ću napokon upisati fakultet, početi pisati, raditi na svom prvom romanu, pronaći kvalitetan portal na kojem ću raditi kao kolumnista, kako sam u cijelom ovom besmislu kojeg životom zovemo pronašao smisao svog postojanja. Kako me novac nešto previše ne zanima jer sam ga prerastao, jer sam shvatio da mi ne kupuje životnu satisfakciju, uostalom manje para znači manje droge. Zovite me staromodnim, ali ja ću uvijek govoriti kako je bolje da omladina daje otkaze na poslu i piše knjige, nego da se drogira. Objašnjavao sam kako ovaj život ne treba shvaćati previše ozbiljno, jer dok veslamo niz rijeku naše sudbine, veliko je pitanje postoji li nešto na što možemo utjecati ili je sve već unaprijed određeno. Čemu oboljevati od čireva na želucu zbog stvari koje nisu pod našom kontrolom. Pokušavao sam ja tu priču objasniti svima njima, koristio se slatkorječivim trikovima Brune Šimleše i Paola Coelha, metafizičkim spoznajama antičkih filozofa Sokrata i Platona, reperskom arogancijom Ede Maajke i Fil Tilena, ali što sam se više objašnjavao, zvučao sam sve luđe, kako njima tako i samome sebi.

Nisu to stvari koje baš svatko može shvatiti, a kasnije ću spoznati, niti treba da shvati. Sastavni je dio ljudske prirode da ono što čovjek ne može razumjeti kod drugog, ignorantskom lakoćom pripiše duševnoj bolesti. Da se razumijemo, nisam ja u tim trenucima bio savršeno normalan, baš kao što nisam niti danas, ali nisam bio previše lud kako umjetnici općenito znaju biti, nisam poput Jesenjina vlastitom krvlju pisao stihove po bijelim zidovima, nisam si odrezao uho poput Vincenta van Gogha, niti sam pomišljao da si raznesem glavu sačmaricom poput Kurt Cobaina. Kasno shvatih da je uvjeravanje kako si normalan siguran put prema ludilu, pogotovo u trenucima kad postaneš predmet šprdnje u provinciji iz koje vučeš korijene. Kad te takvi krenu prosuđivati i ismijavati, onda se u čovjeku budi vrag, ubrzo se to svede na prizemnu retoričku komunikaciju i smisao cijele priče se izgubi maštovitim uvredama. Branio sam pravo da razmišljam svojom glavom. Branit ću ga i sutra na isti način ako bude bilo potrebno. Dok sam živ branit ću pravo individualca da bude iracionalan, jer ono što je nekome iracionalno, u drugoj glavi, a u ovom slučaju mojoj vlastitoj, može biti itekako racionalno i normalno. Koliko god ta glava drugom bila neuračunljiva, ja sam sa njom sasvim zadovoljan, kao što sam zadovoljan svojim duhovnim mirom iz kojeg crpim inspiraciju i životnu satisfakciju. U globalnom selu u koji se ovaj svijet polagano pretvara, gdje svi misle da im je uz par klikova omogućeno da budu silno pametni, pisci su upravo oni koji znaju koliko mi malo znamo, što o svemiru, što o čovjeku, što o ljudskoj prirodi i smislu ljudskog života. Svijest o vlastitom neznanju, upravo je ono što ih čini pametnim, nema tu paradoksa već isključivo čiste iskonske mudrosti.

Upravo nekako u tim momentima moje duhovne zbunjenosti nastao je tekst koji sam nazvao Raj na zemlji nastanjen vragovima i koji je objavljen na online magazinu za književnost Ajfelov most čiji je urednik Miljenko Jergović. Radi se o vrlo kratkom, ali kvalitetnom literarnom uratku kojem se često vraćam i po nekoliko puta zaredom ga isčitavam pokušavajući dokučiti što mi se u tom trenutku dešavalo. Zvuči čudno kad čovjek samog sebe recenzira, ali ako uzmemo u obzir tu „udvostručenost“ o kojoj je Kierkegaard pisao, a u kojoj sam i ja samog sebe zatekao, autorecenzija prestane biti toliko čudna. Nazire se u tim rečenicama jedna duhovna vizija, očigledna naivnost pisca početnika, ali najviše se nazire onaj prstohvat prkosa koji u kombinaciji sa prstohvatom narcizma ima moć da pomjera planine. Zbog čega sam tada uspio tako dobro ovladati rečenicom, na trenutke zvučati genijalno, mada sam daleko od bilo kakvog genijalca, postat će moja vječna velika tema. Sklon sam misliti da je i pastor Adler imao slična pitanja u svojoj glavi. Da li je to ona magična bujica podsvijesti koja obuzima naše ruke i uzima nas za svoj instrument o kojem je Milan Kundera pisao u svom romanu Život je negdje drugdje. Ne znam, ali znam da tako dobar pisac, kao što sam tog trenutka postao, nikad prije u svom životu nisam bio.

Objava tog mog teksta je meni u tom trenutku bila višestruko vrijedna, ne zato što sam shvatio da mogu postati pisac i da vrijedim jer to sam znao i ranije bez bilo čije potvrde, već što su me ljudi prestali smarati uputnicama za psihijatriju, a i moja uža obitelj je napokon mogla predahnuti. Dijete nam je poludilo, ali vidi vraga, ima u tome nešto dobro i pozitivno. I dalje inzistira da će dati otkaz na poslu, ali opet to je samo njegov život i njegovo pravo. Moj stari, koji nikad u životu nije bio sklon književnosti, mogao je napokon koračati uzdignute glave jer je njegovog sina objavio Jergović, a čak i on koji ne čita zna tko je Jergović, općenito svi znaju tko je Jergović, a najviše ga poznaju i komentiraju oni koji nikad nisu pročitali ni jednu njegovu knjigu. Biće da je to cijena koja se mora platiti na prelasku te granice od pisca prema Piscu - od koje sam ja daleko, a koju je on odavno prešao - da te prosuđuju ljudi koji uopće ne čitaju. Ja sam tu cijenu morao platiti na samom početku svoje priče. Ta objava na njegovoj web stranici je zaštitila moj dignitet, ne dignitet normalnog čovjeka, već dignitet normalnog pisca.

Nije ovo kolumna o Jergoviću, Kierkegaardu ili Adleru, pa čak niti o meni, već o tom jednom transcedentalnom svijetu u kojem obitavaju ljudi poput mene. Sanjari koji su u stanju povezati ono što je u svojoj osnovi nepovezivo jer to što oni povezuju nikome drugom nema smisla, osim njima samima. Koji vjeruju da je koincidencija samo termin u kojem krijemo svu našu nemoć pred onim Višim i neobjašnjivim. Koji vjeruju da se u hipotezi o sinkronicitetima koju je davno postavio Jung krije formula funkcioniranja ovog svemira. Scijentistička znanost vjeruje da um može dosegnuti bit stvari, ali što ćemo sa onim iskustvima pred kojima um gubi svoju moć, što ćemo sa onim iskustvima koja nas ostavljaju bez teksta?

Što ćemo sa dubokim osjećajima, što ćemo sa strašnim traumama kojima smo izloženi? Što ćemo sa iskustvom onoga krajnjeg i najljepšeg o kojem su pisali mnogi pjesnici i mistici. Kako vjerno prenijeti takve osjećaje, može li se to uopće vjerno prenijeti? Um je u stanju da prenese ono što može shvatiti, ali ono što može osjetiti često nije u stanju prenijeti drugima. To je jedan široki otvoreni prostor na kojem se dešavaju velike i lijepe stvari u književnosti, na tim nevidljivim temeljima je izgrađen svijet magičnog realizma, ali i mnogi drugi svjetovi u umjetnosti. Tu na scenu stupaju genijalci pisane riječi sa naizgled nemogućim zadatkom. Njima je određeno da uz pomoć svojih riječi opišu ono što je riječima neopisivo. Dok god treperi plamen mog sna, u kojem ću i ja jednog dana uspješno rješiti taj zadatak, imam razlog da živim i da se u ovome životu nečem lijepom nadam. Pa sad, nakon svega, ako je to zbilja ludost, prihvaćam svoju dijagnozu. Uostalom, u ovako nakaradnom sustavu vrijednosti koji živimo, biti lud i nije neka elementarna nepogoda.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba

senoworks