TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Ahmed Burić: Volim ljude i volim biti ovo što jesam

  • Objavljeno u kultura
Ahmed Burić: Volim ljude i volim biti ovo što jesam

Raditi intervju s ljudima kao što je Ahmed Burić, posebno ako su vam prijatelji, nije baš najjednostavniji izbor za nekoga ko ne robuje krutim formama i ne odluči da se drži pitanja i teme kao pijan plota već sa zadovoljstvom odobrava da nas digresije nose. A one, s ovim sagovornikom, mogu podrazumijevati i kratki stand up na temu fragmenta iz odrastanja na Džidžikovcu, reference na popularnu kulturu ili ozbiljni osvrt na neka od kapitalnih djela svjetske književnosti. Ahmed Burić, kako bi to rekao Nerzuk Ćurak, ima panoramsko obrazovanje, što itekako pogoduje njegovom pisanju, a svaki razgovor s njim čini dodatno ugodnim. Još kad uzme gitaru…

Kada je u izdanju VBZ-a 2009. godine objavljena knjiga „Zvučni zid“, a u njoj niz autora različitih vokacija pisao o muzici koja ih je determinisala, Bure je napisao priču o Miliću Vukašinoviću. Jedna je to od onih koja se čita do učenja napamet. Od tada nisam propustila priliku da ga ne priupitam kad će objaviti prozu.

Prvu knjigu priča „Devet i po“ objavio je krajem 2016. godine.

Čitajući je u autu na putu od Kalifornije ka Arizoni pomislila sam kako su takve knjige i takvi ljudi jedan od razloga zbog kojeg mi zvuči opravdanim da se vratim u Sarajevo umjesto da ostanem na ugodnih cjelogodišnjih 28 kalifornijskih stepeni.

Do romana prvijenca „Tebi šega što se zovem Donald“ objavio je još jednu knjigu poezije pod nazivom „Hipertenzija“, a uz njih uredio još nekoliko.

Ovogodišnji autorski skor bio je i povod za predbookstansku izjavu „’ta će Kureishi“.

Kad sam ugledala naslov i naslovnicu romana, pomislila sam kako je riječ o Buretovoj knjizi za ljetnu razbibrigu čitatelja. Bilo mi je i logično da je neko ko toliko dobro osjeća bilo grada odlučio da pripovijeda o nekim urbanim legendama i anegdotama i da nam svima bude šega.

No, u toj knjizi ništanije šega, osim poneke „provale“ koju Ahmed Burić kroz Donalda ispiše. Sve ostalo je vrhunski napisan, „ozbiljan“ roman o nama, onom što smo postali i kakvi smo mogli biti. Na nešto više od sto stranica uspio je smjestiti vrijeme od prvih barikada do JMBG i februarskih protesta. Hronika našeg nečinjenja i posljedica činjenja nalazi se iza korica s njemačko-jugoslovenskom zastavom. I ostavlja utjehu da, kad je već svakako ovako kako jeste, onda je dobro što ponajbolji od nas imaju dara da o tome i najbolje napišu.

Ahmed Burić je napisao veliki roman. Prerano je sada nagađati o njegovoj formalnoj valorizaciji. A čini mi se da, kad uspiješ napisati Donalda, onda ti to i nije važno. Oni koji ga dobro poznaju reći će da nije ni čudo što je za pripovjedača izabrao Sarajliju njemačkog porijekla kako bi mogao smjestiti svoju čuvenu rečenicu, kojoj se uvijek rado smijemo, kako je Njemačka „Allahova kancelarija“.

Ovaj razgovor zabilježen je u domaćoj atmosferi gostionice Čobanija, u društvu Saše Bukvića, uz teleću čorbu i sitni ćevap i nadu da, integralno prenesen, može biti i čitateljima i čitateljicama jednako zanimljiv kao što je nama bilo tog dana dok smo slušali Ahmeda Burića.

Čini mi se da je dio društvene korektnosti ne govoriti da si iz Sarajeva kako se ne bi uvrijedili oni koji nisu ili kako ne bismo postali kao oni kojima je to jedina referenca, pa su ljudi poput tvog Donalda malo skrajnuti.

On govori jezikom prošlog vremena. Takvih se likova eventualno nađe po ovakvim kafanicama u kojima ručaju. Ili imaju svoje kvartovske kafanice u kojima će popiti piće. Tog svijeta skoro da više i nema.U svjetlu činjenice da pola istočne Bosne radi u zgradi Kantona i Općine Centar, mi smo iz uviđavnosti prema ljudima koji su otjerani shvatili da nije dobro čovjeku pristajati na muku i sipati mu so na ranu ako ga je neko nožem otjerao iz njegovog prirodnog okruženja. Ali pritom smo mi tu malo zaboravili na sebe. Ja znam da ću biti sad malo brutalan, ali sumnjam da jezik kojim govori Donald razumije većina naše književne kritike. Ne samo zbog slenga, nego i zbog činjenice da ta zajednica uglavnom živi u prošlom vremenu.

Naš problem je regresija koja nas je izgrizla mentalno i fizički

Slično je i sa slengom kao ključnim jezičkim okvirom ovog vrhunskog romana.

Fenomen toga da se u Sarajevu radilo malo toga na slengu izvire iz jedne vrste kompleksa:sleng je jezik u kojem se gutaju slogovi, govore se umekšani afrikati š, s jednom kvačicom, i ž, gdje se ne zna šta je č a šta ć, i tako govorejalijaši. I to nije jezik za literaturu i medije, pa su nas u školi driblali da svaku riječ izgovaramo najpravilnije moguće kako nas ne bi miješali s onima s Čaršije što mlate ljude i otimaju pare. Slengom su se u medijima bavili samo Primus i Top lista nadrealista, ali na jedan pomalo, da se, kako danas vole reći, tako izrazim, neinkluzivan način u kojem je taj idiom bio pokriće, a ne sredstvo. Iako je u Top listi nadrealista, svakom njenom izdanju, bilo i ostalo genijalnih stvari. Ispalo je da je slengnjihova teritorija.Onda je primarni doživljaj Sarajeva, pogotovo u Beogradu i Zagrebu, bio primarno vezan za to: u osamdesetim je Sarajevo zamišljano kao ogroman tematski park čiji su glavni simboli Vučko, Top lista nadrealista i ćevapi. Da ljudi tu govore kao Fu-do iz Top liste nadrealista, jedu ćevape, malo su tuplji, ali su beskrajno zabavni. Ispalo je da nije bitno drukčije, a? Šalim se, kako kod nas nije bilo ozbiljne standardizacije ičega, onda je nema ni u jeziku, što opet meni negdje i odgovara jer se mogu igrati u tim džepovima, fjordovima jezika. Ima i nečeg podsvjesnog u tome da humor nije za ozbiljnu literaturu, dosta naših važnih pisaca uopće nema smisao za humor. A i, ako ćemo realno, nešto što bi nasmijalo čovjeka ne umije napisati veliki broj ljudi. Tu negdje staje i onaj problem upotrebe govornog jezika u filmovima ili predstavama: većina naših reditelja djeluje kao da nije sigurna šta bi rekla glumcima kako da govore. A ne daj Bože da bi koga pitali. Problem upotrebe našeg jezika u javnom diskursu je zapravo problem našeg javnog diskursa. To je jedna vrsta koride u Čevljanovićima, u kojoj umjesto plesa po stolovima imate vijesti o političarima. Onda odeš negdje vani i vidiš: ljudi igraju Čehovau nekom novom ruhu, ili Shakespearea govore glumci s kasetofonima ili kamerama u rukama, i onda shvatiš koliko mi kasnimo. Naš problem je i regresija koja nas je izgrizla mentalno i fizički: kad razmišljam o Sarajevu, često se sjetim Višnjika. To je, prema mom skromnom uvjerenju, najljepši kraj grada. Kad padne sunce na lijevu obalu,zna izgledati stvarno čarobno. A ni bolnica Koševo nije džaba tamo. Austro-Ugarska je bila ozbiljna država, pa je tamo napravila zgradu, gdje je bolji kvalitet zraka i sunčanije. Elem, mi se svi ubismo od pokušavanja definiranja i stavljanja u kontekst ovog vremena, trudimo se da pljački društvenog vlasništva damo sve superiornija imena, da smo kobajagi pametni. A istovremeno ne mislimo o tome da se, recimo, postavi Čehovljev „Višnjik“ na – Višnjiku u Sarajevu. Je li to drama o vlasništvu, odnosno tome ko će biti novi vlasnik, odnosno upravitelj jednog posjeda čiji su zlatni dani uveliko prošli? Tu sve „igra“: promjena klase, grad, borba za vlasništvo…Ali nismo mi te sreće. Ni pameti, izgleda.

Zvuči kao dobra ideja.

A volio bih kad bi je neko iskoristio. Ima ljudi koji su se kao mladi bojali da će im neko ukrasti ideju. Nikad nisam spadao u tu grupu, jer prilika čini to da se neka ideja realizira ili ne. U tom smislu su neki alternativni pokreti u Sarajevu uvijek više značili od dominantne kulture. Formiranje preko muzičkih ukusa u studentskim klubovima: KUK-u, AG-u, Steleksu, Zubu, koncertima na Filozofskom… Ili radovi grupe „Zvono“, koja je neopterećenije, a sveobuhvatnije pokušavala ući u stvari. Uvijek me je zanimala ta strana umjetnostigrupe Zvono, oni su ipak malo neopterećenije ulazili u te stvari. Ok, ja mislim da umjetnost mora biti najozbiljnija stvar na svijetu, ali ona je, na kraju i na početku, ipak – igra. A teško je preživjeti, pa se onda čovjek mora nasitno prodavati. A ako se baviš isključivo prodajom, bilo kakvom,sasvim je svejedno da li prodaješ knjige, slike, flaše ili kolače. Ti na kraju dana moraš ostati u plusu. Nije bitno šta radiš. I ako se ti pretvoriš u to, onda si trgovac. Kao što kaže Soros: „Bogat čovjek samo želi da je bogat, njega ne zanima šta prodaje.“ A imaš nas, ove što se, uvjetno kazano, „patimo“. Imam dobru drugaricu u Skoplju. Zove se Dobrila Grašeska i odgovorno tvrdim – a znate da me je u tim stvarima teško prevariti – da je jedna od najboljih pjevačica na Balkanu. Pjeva stare makedonske pjesme, ponekad neke njihove šlagere, kad joj zadate nešto naše, isto nema nikakvih problema. Kraljica. Ako gledamo samo zanat, ona ga ima u malom prstu. Ali sumnjam da će imati veliku karijeru. A pjeva kao neka, ono, mala balkanska Annie Lennox. Po cijeli dan je mogu slušati. I obično je tako kad se vidimo, ja tjeram da pjeva, a njoj nije teško. Ali sumnjam da će postići neku veliku karijeru jer je – takva. Studirala je engleski, prevodi, zna literaturu i odmah shvatiš da su njezin um i talent prezahtjevni za pravila igre u kojoj su „bogovi“ neki polumenadžeri i gazde lokala. Problem pravljenja karijere na ovim prostorima je uvijek bio duboko vezan s nekim pretjeranim kompromisima: moraš biti poslušan u odnosu na vlast, koja je najčešće idiotska, nacionalistička, a pritom se prikazati kao cool. Užas. I slikati se za tabloide i portale u folu proslave jubileja „najvažnijeg dnevnog lista“, ponajvećeg zla koje se dogodilo u novijoj istoriji BiH, s koje nemate fotografija novinara ili pisaca, za koje bi, valjda, bilo normalno da su tu, jer slave se novine, nego su tu skoro isključivo estradne „zvijezde“ i šljam koji se kupi oko te vrste eventologije. Te novine, taj frankenštajnovski monstrum stvoren rukama kobajagi najvećih političkih protivnika na ovdašnjoj sceni kad su Bošnjaci u pitanju je istovremeno i karcinom i hologram ove sredine. U njoj je, odista, teško živjeti od pisanja.

Manjka pristojnosti i obične, građanske forme

No, ispada da odolijevaš. Kako, ipak, nisi odolio izazovu da nazoveš nekog od ljudi iz marketinških agencija, među kojima imaš i dosta prijatelja, i uhljebiš se negdje za platu od nekolikohiljada, glumeći poznatog copyrightera koji naplaćuje minuli novinarski rad?

Ko zna, nikad nije kasno. Nešto se sad dogovaram s jednom agencijom, stvar je izazovna, ja bih, naravno, pisao, ali vidim koliko je to zahtjevan posao u smislu širine broja suradnika koje zahvata. I to me odmah negdje odbija. Ja sam stara škola: ti me pozoveš da ti napišem tekst, i ja ti napišem. I onda se radujem kad ga čitam. Da sad sjedim i pišem marketinške dopise da mi neko da par stotina ili hiljadu maraka za knjigu, nekako mislim da stvarno ne priliči. Mislim, prilozi su dobrodošli, ali ih jamoliti neću, pogotovo ne od onih koje prezirem ili ih kritiziram u tekstovima. Ali fali neke stabilne potpore umjetnicima, neke temeljne brige o ljudima, da se čovjek koji radi ne osjeti suvišnim. Uzgred, kad vidiš ko se proglašava humanistom, želudac ti se okrene. Sumnjam da bi me prije nekih „humanista“ mogla zapasti neka titula ambasadora mira, sreće i prijateljstva, mislim, do nje mi je stalo, ali prije podne, što se kaže, ali obradujem se kad me neko iz neke državne institucije nazove i kaže:

„Gospodine Buriću, mi smo preveli vaš tekst o sevdahu, by the way,objavljen u Urban magazinu,to je divno i s njim ćemo konkurisati za prijem u svjetsku nematerijalnu baštinu pod UNESCO-m.“ Puno hvala, u životu jednog pisca takva je referenca dovoljna da se zna da nije potrošio svoj život na krive stvari. Ipak, ne bi li bilo lijepo da su pitali? Ili pozvali tog autora i nekoliko istaknutih izvođača sevdaha, ponudili ih šoljom kafe i boemom iz „Jadranke“,što bi neke od nas usrećilo. Manjka pristojnosti i neke obične, građanske forme. Nas, tu mislim na svoju raju i sebe, su ipak formirali neki ljudski odnosi zadati u nekim drugim vremenima: to znači da je sretan život uglavnom sretan komšiluk i da ne treba ići u kafanu ako imaš para samo za sebe, ako ne možeš počastiti. A danas je moderno da imaš što više, ali samo za sebe.

Odrastao čovjek je tužan čovjek, a pjesnik je još tužniji

Ti si investirao u odnose s ljudima.

Nije to meni preteško. Volim ljude, i na kraju volim biti ovo što jesam. E, ali je malo zaguljeno što sam ja ipak, prije i poslije svega, pjesnik. A pjesnik je, ma koliko slavljen bio, na kraju marginalac, neko ko crpi iz tuge svijeta, da bi mu svojom poezijom na neki način vratio utjehu. Ili zabilježio, ili ovjekovječio. Odrastao čovjek je tužan čovjek, a pjesnik je još tužniji. Tako zapalo. Ne volim mitove o tome da veliki umjetnik mora biti nepodnošljiv čovjek…

… šu*ak, kako mi kažemo.

Mada, šta se gađamo eufemizmima, to se u Sarajevu uvijek tako zvalo. Ne znam, mi smo druga generacija, meni je socijalni koncept života koji su promovirali neki ljudi iz Sarajeva rođeni početkom 50-ih uvijek bio uzak, pomalo partijski, onako lažno disidentski… Nije tu bilo nikakve pobune. To su, uglavnom, tipovi koji su se okretali kako vjetar puše. U tom smislu, Braco Dimitrijević je, recimo, iznimka. On se, eto, nije ponio kao ovi današnji latifundisti koji nisu znali ko puca po Sarajevu.

Nemoj zaboraviti, što ne umanjuje Bracin značaj, i da živi i da je formiran vani.

Nema nikakve sumnje. Da je tu,i njega bi zapalo „’ta će on“.Kod nas imaš kompleks da, ako je čovjek otišao u Holandiju i tamo radi na šalteru, on je uspješan. A ako ovdje živi od pisanja, od slikanja, od vlastitog rada, a ako nije ajkulaiz porodice političko-merkantilnih predatora, onda ga se malo i žali, i otprilike ga zapadne ono „da je bolji, bio bi negdje vani“. To je sirotinjski kompleks da se smanji broj usta oko kazana s čorbom. Učili su nas da velike zajednice nastaju tako da protok velikog broja ljudi ubrzava dinamiku u kojoj onda nastaju. A nas – sve manje. Sarajevo je rijetko otvaralo velike probleme – problem Jevreja iz Drugog svjetskog rata, pa problem kolaboracije s ustaškom vlašću u njemu, pa naseljavanje stanovništvom iz okolnih sela u gradu u pedesetim i šezdesetim godinama 20. vijeka, pa likvidacije u prošlom ratu… Nikad nije otvorena sehara u kojoj su stvarni problemi. Literatura se time kod nas nije pretjerano bavila.

Slika svakog vremena je ipak naš odnos prema tom vremenu

U knjizi „Tebi šega što se zovem Donald“ na jednom mjestu se spominje i tvoj drug Guša, neko koga sam upoznala i ko čini da se, uz druge ljude koji kad dođu u Sarajevo na godišnji odmor, tokom njihovog boravka osjećamo kao na zamišljanoj manifestaciji Dani Sarajeva u Sarajevu. U knjizi ga spominješ i u kontekstu činjenice da ste se – iako ti je bio kao brat – posvađali kao mali zbog tvog animoziteta prema Crvenoj zvezdi. Je li tu samo fudbal bio u igri?

I bio i ostao kao brat. I naravno da nije samo fudbal. Nogomet je. Šalim se. Nikad nije samo jedno. Meni je, u tim godinama učenja svijeta iz knjiga, novina, dokumentarnih serijala Opstanak, a to je negdje početak osamdesetih, nekako uvijek smetalo da ljudi ne navijaju za klub koji nije iz Sarajeva, ako nije Velež! Mislim, kad si klinac, nekako jednostrano gledaš svijet: zaljubiš se ili mrziš. I onda sam osjetio tu nepravdu u fudbalu u toj zemlji, to favoriziranje jednog kluba koji je, u osnovi, dobar zato što je najveći. A pritom sam imao i „Hajduk“, koji sam mrzio jer je uzimao Veležove igrače kad bi oni postali nešto. Guša i ja tada imamo 16 godina, svaku noć pred SOS-om se skupljaju buljuci dječaka koji znaju novine od tog dana napamet i o svemu imaju mišljenje. Nepodnošljivo, pogotovo za cure. Valja znati da je slika svakog vremena ipak neki naš refleks prema tom vremenu, i da je romantizirana. Postoji fotografija iz voza Sarajevo – Beograd, voza koji vozi učenike sarajevskih gimnazija u posjetu Kući cvijeća, Titovom grobu u Beogradu. Sve vrijeme se u tom vozu zbijaju ozbiljne šale na račun Tita, ali voz ide. To je taj paradoks Jugoslavije: pa i ta moja rečenica u kojoj sam rekao Guši da bih, kad bi Crvena zvezda igrala protiv reprezentacije SS-a, navijao za ove druge. To je njega jako pogodilo, tad se jedini put u životu nismo pozdravljali neko vrijeme, a ostali smo to što jesmo jer smo u sebi znali da nas bilo kakva politika i ideologija neće odvojiti od ljudskog. Može biti da smo ipak osjećali ko smo: njegov otac Pero Gušić u našim tadašnjim godinama već je bio u partizanskim jedinicama na Sutjesci i Neretvi, a moj dedo Ahmed Burić je u Sarajevu bio član pokreta otpora, i na kraj njegovog dvorišta u Ašikovcu Valter Perić s nekolicinom najbližih saradnika dolazi držati sastanke ili isprobavati pištolje. Ja, nekako, nisam izmislio svoju biografiju. Ona je bila determinirana određenim momentima, koje čovjek u tom trenutku ne može znati. Kako kaže Thomas Bernhard: „U svojim knjigama ništa nisam izmislio.“

Kad vidim ljude poput tebe, uvijek pomislim kako je to rezultat odrastanja u zdravoj porodici, ili idealiziram?

Idealiziraš. Moj rahmetli otac je bio dobar čovjek, ali je relativno rijetko bivao kući. Biće da sam to naslijedio. I teško se nosio s vlastitim emocijama. On je spadao u onu generaciju koja je živjela Sarajevo – prvo tvornice i zaposlenja, onda prvi motori, automobili, vespe, fiati, onda audiji i mercedesi. Furka iz sedamdesetih: tad su u Jugoslaviji, pored muzičkih zvijezda, najveći frajeri vozili autotrke i relije. Imena koja danas ne znače, osim možda Gorana Štroka, Mladen Gluhak, Jovica Paliković, Sejo Alihodžić, to je meni sve zarana prošlo kroz kuću, dok sam imao pet do osam godina, i naslušao sam se priča o Formuli 1 i brdskim trkama koliko hoćeš. I u jednom trenutku je kod nas na Džidžikovac došao Zdravko Čolić i parkirao auto da ga moj stari pogleda. Trebam li dalje objašnjavati šta je to značilo za moj dalji rejting u dvorištu i šire. Ja sam tada peti razred osnovne, izašla je ploča „Glavo luda“ i na njoj ti pjevai svira sve što u popularnoj muzici nešto znači: Arsen Dedić, Duško Trifunović, Ranko Boban, Mišo Marić, Slobodan Kovačević,Kornelije Kovač, Kemal Monteno, Josip Boček… I sada, četrdeset godina kasnije, vidiš da je to bila industrija koja jeste služila da se ne vide mnoge loše stvari, ali ipak velika industrija, a da najtalentiraniji gitarist Josip Boček živi teško i nema gdje odsvirati tezgu. To je poraz ovog doba, brisanje historije: ima onaj filmski snimak kad Arsen zavijenog prsta svira Čoli pjesmu „Zagrli me“, pa kaže: „Aha, dobro, ovdje još jednom ponovi refren, a onda ćemo dati Bočeku da zavrne nešto na gitari i onda je to gotovo.“ Dakle, kad nisi znao kako ćeš pjesmu završiti, daš Bočeku i onto završi.

I takav čovjek danasnema gdje svirati. To prokletstvo kao da čeka one koji ne zgrabe na vrijeme. A ja nisam zgrabio. Predug jezik, odgoj, šta li?

Pedeset godina života

Ali čini se da se radi punom parom. Ove godine su izašla dva prijevoda – uradio si roman Tadeja Goloba „Svinjske nogice“ sa slovenačkog i s Tihomirom Jančovskim „Godine“. Za izbor poezije Slobodana Blagojevića „Posvemašnja narav“ napisao si predgovor i radio na još jednoj knjizi Slobodana Blagojevića, te potkraj 2016. objavio knjigu priča 9,5. I sada su izašle dvije autorske: „Tebi šega što se zovem Donald“ i poezija „Hipertenzija“. Hiperprodukcija?

Ne, pedeseta godina života. Ne mogu se žaliti, ali ja sam imao po četiri godine pauze između zbirki poezije, a prvu prozu sam objavio prije devet mjeseci. Jednostavno, nakupilo se. Ponosan sam na knjige drugih autora koje sam radio, i to me raduje. Meni je zbog nas izbog kosmosa važno da postoje takvi ljudi kao što je Slobodan Blagojević, koji je cijeli život, bilo zbog svoje biografije ili izbora, bio skrajnut, a koji je fantastičan tip, veliki pjesnik i antologičar. I drago mi je da je to prepoznao izdavač Otvoreni kulturni forum s Cetinja, koji vodi prijatelj i kolega Milorad Popović, jedna sjajna, velika figura. Rekli smo, Sarajevo ne treba svoditi na čaršijski sleng, ćevape i pitu. Ima tu još koječega.

A šta ima?

Nema ništa, šta ima kod tebe?

Ništa, što pitaš? Pa je li to zaista definicija papka, kako stoji u Donaldovoj knjizi: „Papak je onaj čovjek kojeg sretneš na ulici i pitaš ga ‘šta ima’, a on ti stvarno počne pričati šta se u njegovom životu događa.“ Da li je jedan od osnovnih sastojaka te „sarajevske škole“, tog „duha“, svojevrsno samonipodaštavanje?

Kod mene jeste. Ali tu ima nešto mediteransko, ja sam to ipak prvo vidio u Mostaru. Kad već svima kažeš „’ta će on(a)“, onda se valjda zapitaš i „’ta ću ja“. A ja sam se to morao rano zapitati. Kao jedinac, mati na poslu, otac na poslu i s rajom, rano sam sebe morao početi zabavljati. I stalno sam bio u raji, s ljudima, valjda i zato što nisam imao brata ili sestru. I onda– čega se god igra u FIS-u, ja se pridružim. Ako se igra lopte, ja igram lopte. Košarke – isto. Ako se igra karata, ja odigram i toga. Pa me i uzmu. Nešto znaš, a nešto ne znaš. Za nešto si talentovan, a za nešto nisi. Ali šta god je, ja se priključim. Jednom je rahmetli Safet Isović dobro rekao: „Onaj Bure, on u svaku pređu hoće.“ Takav. Radoznalost je ključ. Nikad meni stari nije rekao:„Bićeš ovo, bićeš ono.“E, istina, jedino me je mama jednom molila da, ako budem upisivao Srednju muzičku, da upišem obou. Oni nisu imali oboista, jedini oboista u Sarajevu je bio Sreten Veličković, otac pisca Nenada, i kad Sreten neće da svira, nema orkestra. I onda namjerno nisam htio upisati obou. Da ne kvarim Sretenu život. I da ispoštujem tersluk.

Kako ti je „došao“ Donald?

Kako i obično te stvari dođu. Namjerno, a slučajno. Dvojica filmskih autora Mesud Tufani Jacques Debs radili su film „Kršćani istoka, muslimani zapada“. Priče o ljudima koje nisu svakidašnje, a koje govore o životu onih „drugačijih“.Film je, zapravo, road dokumentarac kroz Bosnu, Albaniju, Makedoniju, Tursku, Siriju i priča ovu našu priču, a to je kako je biti stranac u svome plemenu. Glavni junak priče iz BiH bio je pjesnik i prozaist Faruk Šehić, za koga je Debs, kršćanin maronit, rekao da ga podsjeća na njegovog brata, koji je ratovao u Libanu. I u toj priči se pojavio mladić koji vozi, negdje sedamdeset i neko godište, a govori onaj konzervirani sarajevski, s Gorice, doajen mahala, odmah ga vidiš – sve zna. Ono naše „šta će ba on meni pričat“ i „šta ću ja ba da mene brani nakav frajer, nisam ga u životu vidio, ja moram sa svojom rajom“.

I on meni ispriča dvije priče, i ja u sebi velim:„Ti si meni viđen da bi ti ovo moje mogao ispričati.“ Ali ne kažem to njemu. Zapišem te dvije priče. U to vrijeme izašla mi je knjiga poezije „Bog tranzicije“, putovalo se s njom, i bio je festival Faropis u Starigradu na Hvaru. I pročitam to što sam napisao. I to dobro prođe. Kasnije sam priče koje su mi drugi ljudi pričali slagao i gradio kao da mi ih priča isti čovjek. Naravno da jedan čovjek to sve nije mogao doživjeti. Zato i postoji književnost.

Kanal koji se rijetko kopa

Neke stvari zaista izgledaju doživljene. Recimo, susret s Cacom.

Preživio ga je u jednom obliku moj dobar prijatelj, bivši ratnik Zakir Oković. On je išao kod Cace da „vadi“ neke svoje ljude. I kaže:„Vidim ja vrag odnio šalu, izmjestim majku na sigurno mjesto, a nemam izbora. Moram pred njega. I bude to vrlo neprijatan razgovor, ali prođe bez posljedica. Valjda nije smio nauditi visokom oficiru, mada znamo da te stvari ne igraju baš veliku ulogu.“ Bilo je to par mjeseci prije nego što se armijski i državni vrh, na svoj način, obračunao s Cacom. Meni je tu, da se poslužim jezikom toga vremena, drago da sam prokopao kanal koji nije niko drugi. Ko se bude bavio time, ako bude, moraće dublje zakopati. Možda su na dnu Kazana skrivene sve naše istine. I zablude.

Moglo bi se reći da je moto ovdašnjeg festivala Bookstan tvoja izjava s promocije: „Ni Dante nije bio u Paklu“. Raduje činjenica da nisi bio u ratu, a nije te bilo strah od pisanja na temu rata.

I bio sam i nisam bio. Zamalo nisam poginuo na prvim barikadama kad su srpske snage zatvorile Darivu i Bentbašu, a ja izašao iz auta da se nešto s njima ubjeđujem. Tad sam izgubio i oca. Bilo mi je nekako puno da izgubim i sebe, ali ko te pita. Majka, mislim da je ona presudila, kod nas uvijek nekako bude tako da žena donese glavnu odluku. Što kažu, žena biva na početku i na kraju tvog života. I ima još nešto: još uvijek ne znamo šta je gore:bitiizgnan iz svoje domovine pa ne znati hoćeš li se vratiti, ili biti u njoj i svaki dan moći poginuti. Jer, kad si izgnanik ili bjegunac, to je jedna vrsta paranoje, a kad si u obruču, to je nešto sasvim drugo. To su dva skoro nepomirljiva glasa, a obasu vapaj, krik… Poštujem, dakle, svačiju patnju, ali tražim da se i meni prizna da imam srce.

Kako je uopšte moguće ispričati najtačniju priču na nešto više od stotinjak stranica i u nju smjestiti sve od prvih barikada do februarskih JMBG protesta?

Ako je u pravu Damir Imamović, koji tvrdi da je „Donald“ važna knjiga za grad, onda sam ja sretan čovjek. Ljudi koji su bili u obruču i van njega nisu bili na različitim stranama, bila je važna nit u kojoj si ti za razum ili protiv njega. U tom smislu je bliži neko iz Beograda ko u tom trenutku šalje pakete i moli Boga da NATO bombarduje Beograd nego neko ko se iz Zagreba šepuri po novinama i piše kako su djeca iz miješanih brakova kopilad.Ako sam ja to utrefio i za jedan milimetar približio te, uslovno rečeno, dvije strane, to je najveća satisfakcija. Ne bih mogao reći da imam svoj narod, to me u ovom trenutku baš i ne zanima. Ali imam ljude. Ispada da ih nisam iznevjerio.

Pozicija nepouzdanog pripovjedača

Zanimljivo je koliko si se čuvao da ne pišeš s pozicije potrebe da objasniš svijet.

To je za one pametnije od mene. Objektivno, ono što je meni interesantno, to je pozicija nepouzdanog pripovjedača. Volim ljude koji znaju pričati priče u kafanama i trudim se cijeli život da sam takav. Zašto to ne prenijeti u literaturu? Jesu li tako radili najbolji? Pa ko sam ja da to ne uvažim? Šta je Don Kihot? Priča nepouzdanog pripovjedača. Tom Sawyer? Švejk? Qarim Amir? Isto. Pa nije Mark Twain veliki pisac zato što ga izučavaju na univerzitetima, dobro, jeste i zato, ali je prvenstveno zbog toga što ga razumije devetogodišnje dijete. Najbolji dijelovi Sarajeva su smisao za humor i idiom, urbani jezik u koji je zamiješano milion stvari i kakvog drugdje nema. A to je, rekosmo, koristilo vrlo malo ljudi. Najbolji koji su to koristili, poput Darija Džamonje, pa i Nedžada Ibrišimovića iz ranije faze, ili NenadaFišera, bili su doživljeni onako, usput, revijalno. Jer „pravi“ pisci su, poput Selimovića ili Andrića, živjeli u Beogradu. Ili u Zagrebu. Jedan od dokaza da je Sarajevo duhovna provincija jeste da ga uvijek boli kad se pogleda u ogledalo. To su uradili svi veliki i važni gradovi. Pogledaj se u ogledalo i ne traži da budeš apsolutno lijep. Jer, star si pa si pomalo i ružan, i debeo i ćelav, ali imaš zlatno srce i oči koje gledaju naprijed, i lijepu dušu, bez obzira na to šta joj stalno iznova rade. Ne možeš doseći apsolut ako ne uvažavaš ono što imaš. Jedna od najboljih knjiga o ratu u povijesti je taj genijalni, divni, ludi, prokleti Švejk, koga je napisao Jaroslav Hašek. S tim piscem je Josip Broz Tito, kao austrougarski vojnik, bio zarobljen u Rusiji. Kada su Titu rekli kako ga je Hašek često spominjao i govorio kako mu je on najviše pomogao, Tito se nasmijao i rekao je: „Ti bokca, ja sam njemu dal jedan kaput jer su tamo bili teški uvjeti, a vidio sam da je on, Hašek, intelektualac i da on to tamo ne bu prenesel. Da je slab.“Iz te epizode, za koju me nije briga je li istinita jer je tako dobro ispričana, može se vidjeti zašto je neko Tito. Zašto zna voditi, a zašto onaj zna pisati o ratu.

Jedna od tipično sarajevskih i buretovskih situacija u romanu „Tebi šega što se zovem Donald“ je i trenutak kada se u Njemačkoj sreću pripovjedač i Ismet Bajramović, koji kaže da, ako će se snimati film o sarajevskom Romeu i Juliji, može ako će njega igrati Sean Penn, pod uslovomda on jednu noć provede s Madonnom.

Taj čovjek nije bio jednodimenzionalan bez obzira na sve ono što je u životu radio, a radio je baš svašta. A kriminal je bio jedno od polja njegovog djelovanja. Te je stvari lako reći za stolom i u intervjuu. Ali aj se ti malo udubi i budi dio toga. Mi smo generacija, on je bio stariji par mjeseci.

I bio vrlo blagonaklon prema vašoj punk ekipi okupljenoj oko Kaktusa?

I vidio da nas tuku. Ovdje kad se jalija dokazivala, obično ode namarati novu grupu onih koji se furaju na neke pokrete. Prvo hašišare, pa onda nas, pankere. Pokojni Saša Lazarević i ja smo mu valjda bili simpatični jer smo ga gledali drugim očima i rekao je: „Njih ne smije niko dirati, oni su moji pankeri.“ I to je ostalo tako. Išao je u osnovnu školu na Koševskom Brdu, potom upisaosrednju mašinsku. Za jedno ljeto, mislim između šestog i sedmog razreda, narastao je tridesetak centimetara. Otišao dječak, vratio se kolos. Kad bi dolazio iz zatvora, gledao je ko mu se javlja. Ta je psihologija strašno čudna. A onda mi je glavni junak ispričao da se on stvarno s njim sreo u Njemačkoj,na nekom kartingu. On je bio takav, mogao si ga sresti na mjestima gdje se ne očekuje: i druga priča je u knjizi. Naš zajednički drug Zoka Stevanović ide dogovarati film o Bošku i Admiri. Bato je isto bio naš drug. I oni njemu odu u zatvor u Njemačku, a on veli: „Dobro, mene može glumiti Sean Penn,ali da mi da Madonnu za jednu noć.“ Za to treba određen smisao za humor. Prošao sam ja i teških stvari s njim. On je doveo svoju ekipu u „Dane“ s pištoljima da izrazi neslaganje s uređivačkom politikom koja piše protiv kriminalaca u BiH. To sad može izgledati kao šaljivi performans, ali kad to preživljavate, vjerujte da uopće nije ugodno. Tu noć smo i mi koji smo napadnuti i oni koji su upali odvedeni na saslušanje i proveli smo noć skupa na linoleumu ispred kancelarije istražnog sudije. Nas dvojica smo razgovarali o nečemu o čemu ovdje ne možemo, ali ko god misli da je taj čovjek bio glup, on suštinski griješi. A nesretan jeste bio.

Generacijska i novinarska čast

Kad smo kod Dana, je li privilegija činjenica da si bio jedan od njihovih ključnih autora: tu su prošli najznačajniji autori s ovih prostora: Viktor Ivančić, Aleksandar Hemon, Miljenko Jergović… Uz Senada Pećanina, koji je svojim saradnicima omogućio da budu autori.

U našem odnosu veličina Senada Pećanina je u tome da će vam pustiti tekst ako je dobro napisan, akose ne slaže s vama i akoon kritizira nekoga ko je njemu blizak. Dobro, ne svima, taj se status mora zaraditi i platiti. Dani su, osim što su bili novina od respekta, bili i alternativnaakademija u kojoj smo čitali Ivana Lovrenovića, Milu Stojića, Nisveta Džanku, Emira Imamovića, Borisa Dežulovića, Dženanu Karup-Druško, Snježanu Mulić, Jasnu Jelisić, svu silu majstora i majstorica u kancelariji od nekoliko kvadrata iz koje nas je gledao jedan portret Saše Bukvića i Semezdina Mehmedinovića. A druga slika je bila plakat Davida Bowieja s turneje 1.Outside. To je jedan od najboljih koncerata koje sam slušao. To su bitne stvari, a niko ih se danas ne sjeća.Dani su napravili herojsku stvar u ratu, i to pod potpuno nevjerovatnim uslovima. No poslije rata ta je novinapraktično držala ravnotežu s blokom nacionalnih stranaka. Mislim, bez uvrede, ja sam radio u Mladini, magazinu koji je u pojedinim anketama u Sjedinjenim Državama bio označen kao jedna od tri najvažnije stvari za pad komunizma – ostale dvije su Papa Ivan Pavle II i Coca-Cola. E sad, to nije tako, komunizam je pao jer je bio div na staklenim nogama, ali moram reći da Mladina u Sloveniji, iako velika novina i kvalitetna do najmanjih detalja, nije u toj mjeri bila kohezivni faktor jednog načina razmišljanja kao što su to bili Dani u BiH. Ko je išta u toj zemlji mislio, čitao je te Dane. U tom bi kontekstu bilo nekorektno ne spomenuti Slobodnu Bosnu, koja je na jedan drugi način išla prema sličnom cilju. Stvar je završila prvo u štamparskom dužničkom ropstvu, a onda gašenjem printanih izdanja, slijedom okolnosti koje su novine svugdje u svijetu svele na male tiraže. Ipak, ostaje činjenica da su obraze cijelih naroda spašavale pojave poput Feral Tribunea:ti su ljudi bili naša bratska redakcija, a ja sam stalno u mislima s Predragom Lucićem, koji bije tešku bitku s bolešću. On je, prema mom sudu, najplemenitiji i najbriljantniji čovjek iz naše generacije autora.

I ne samo iz te, rekla bih.

Da, i malo šire.Najveći hrvatski pjesnik, kojeg Hrvatska prešućuje, ali mi njegove stihove uglavnom znamo napamet. Kad je već to tako, bila je čast duhovno biti dijelom tog raskrinkavajućeg konteksta koji nije htio pristati na to da se ljudi trebaju dijeliti na to kako se ko zove, jer to, prvo, nije normalno, nego postoji nešto što se zove kulturni razvoj, evolucija, pa dođemo do određene tačke na kojoj je činjenica da se ja zovem Ahmed a da se ti zoveš Kristina više nego poželjna i normalna. I onda, umjesto da skupimo to malo što nas je ostalo pa vidimo možemo li sklopiti ikakav civilni projekat, vlast iz Zagreba dovede jednog mutnog polutalenta, jednog za koga ne znaš ni šta mu je zanimanje, i on plete neku turbo-bošnjačku demagogiju. Fuj. I to rade preko jedinog tjednika koji trenutno imaju, koji na svaki način oponaša Dane, ali ih prezire, pa onda dobijete hibridni naci(onal)izam, koji bi da je pametan i duhovit, ali je na kraju, unatoč velikim novcima koji se na njega troše – smeće. Pravite se budale koliko god hoćete.Znamo gdjećete završiti.U povijesnom recycle binu.

Priče koje priča gubitnik

‘Ajmo se opet vratiti Donaldu. Kako si se odlučio za strukturu priče?

Kako kaže stih Zabranjenog pušenja: jer ljudi vole priču koju priča gubitnik. Jurica Pavičić je dobro primijetio da je u jednom smislu knjiga iz pravca „Kavica Andreja Puplina“ Dalibora Šimprage. Ali, da je puno jezički zanimljivije, da ima nemistifikatorski trezveni pogled na rat u Sarajevu. Stalno sam išao za tim, ako mogne, da se priča ispriča u prvom licu. One stvari koje te se stvarno tiču mislim da treba pričati u prvom licu.

Mnogi u Donaldu vide sjajan predložak za monodramu.

Volio bih, ako bi bilo moguće. Negdje mislim da imaju dvojica ili trojica glumaca koji bi to mogli, alito nije moj posao. Likovno rečeno, ja nisam kustos, ja pravim skulpture.

Često imam dojam da novinari s izuzetnim književnim darom prekasno odluče da se književnošću bave.

Zato što su određeni kao novinari, tako ih javnost percipira. A valja živjeti. U pravu je Gottfried Benn kad kaže da čovjek prije pedesete ne treba ništa pisati, a prije šezdesete ništa objavljivati.

Da li si upravo zbog toga imao neku vrtu straha pa si čekao toliko?

Jesam. I svi imamo tu vrstu straha i laže ko god kaže da ga nema.I svima je važno da je dobro ono što izbace.

Tebi neće biti lako da te sad neko percipira kao urednicu knjiga: dugo si u očima javnosti neko ko stoji ispred Narodnog pozorišta s mikrofonom na SFF-ovom crvenom tepihu.

Drugo, mi nemamo literarnih urednika s kojima bi se čovjek mogao nešto dogovarati. Doduše, u Buybooku tek stasavaju, pa i to treba uzeti u obzir. Što se moje knjige tiče, hvala Lani Krstić, uradila je veliki posao oko moje knjige. Ne bi bila ista da nije bilo nje. A i ljudi vide ono što vide: kad dođem na granični prelaz, niko ne pita:„Jeste li vi onaj Burić što piše“,nego:„Majketi, jesi li ti onaj što je komentarisao fudbal na OBN-u?“

Kako si prevazišao jaz između očekivanja publike koja bi još nogometnih komentara i romana?

Morao sam promijeniti život.

Kako si to uradio?

Zatvoriti vrata, ponekad isključiti telefon i otići u Pariz da završim roman. Radio sam pod pritiscima da me nema 15 dana, što meni nije svojstveno jer znaš da sam vazda na ulici. Kad sam u Sarajevu, dostupan sam za 15 minuta. To je još uvijek novinarsko-ulični refleks u meni.

Jedna od najljepše napisanih biografija je na dvije od tvojih knjiga poezije, gdje stoji kako sanjaš da s orkestrom šarolikog repertoara, ponekad zemljom, ponekad vodom, ponekad zrakom, putuješ po svijetu. Čini mi se da se s Kablovima tako nekako i ostvaruje.

Mene najviše raduje, a ti znaš da je tako, što u Stocu u srijedu uveče u Loko baru na terasi sviram s Kablovima pjesme povijesti umjetničkog rock and rolla i nekoliko svojih, odnosno naših, autorskih.

Jer, nemam ja vremena za glazbenu karijeru onako kako bih ja volio da izgleda.

Ali ti i ne treba.

Tako je. Ali mi je drago s Brankom Saukom i Vladom Kreslinom odsvirati, recimo, Cohenov „Hallelujah“, i da to 100 ljudi s nama otpjeva u Muzeju književnosti. A ozbiljnu karijeru neka pravi neko ko je ozbiljan muzičar. Ali, neka i nas.

Opet nešto ozbiljno. Hoćeš li se ikada „uozbiljiti“? Sad već imaš ozbiljan opus, je li red da te shvate i prihvate kao ozbiljnog književnika?

U onom smislu u kojem bi ove sredine shvaćale pisce kao sektu onih koji brinu za nacionalnu sreću – nikad. Tu će se oni morati mijenjati. Teško mi je kad vidim daneki ljudi koji u svojim djelima pišu neke stvari i rade neke stvari za koje vidiš da su univerzalne pristanu na neke partikularne diskurse. Male kompromise. A i razumijem ih jer valja živjeti. Teško mi je povjerovati da neko ko je zaista veliki pjesnik, ili veliki dramatičar, ili veliko nešto, može učestvovati u nekim malim, nacionalističkim komplotima. Nekako je to profano. I banalno. Ako si, što kaže Dino Šaran, „s kosmosom na ti“, kako možeš biti dio nekog kolektivnog, zamišljenog, arhaičnog, anahronog, pogrešnog„mi“?

Koliko te sad u tim „Bennovskim“ pedesetim troši sedmična produkcija?

Polako, sad već osjećam da troši. Nije me trošila i bilo je dobro, ali ću sada gledati da taj angažman napravim prihvatljivijim za svoje zdravlje. Sumnjam da ću nekada moći živjeti isključivo od knjiga ili od pjesama, to je kod nas nemoguće. Jer, kad pišeš, važno ti je kad se javi neko poput gospođe Branke Tankosić i napiše poruku koju sam upravio: „Hvala puno na ovom biseru od knjige. U puno toga sam i sama bila indirektni sudionik i riječi su me vratile u ratno Sarajevo. Red tuge, red straha, red prelijepih prijateljstava, ali i razočarenja. Ipak najveća vrijednost ove knjige za mene je da imam istomišljenika. Hvala što ste ovu knjigu napisali. Ja sam bogatija i želim vam još puno lijepih knjiga.“ Njezina majka,gospođa od devedeset i dvije godine, drugi put zaredom čita „Tebi šega što se zovem Donald“. Pazi, bila je bolničarka na Sremskom frontu, prošla je sve u životu, bila u partizanima, došla u Sarajevo, cijeli život radila kao medicinska radnica i otišla na Korčulu, odakle jeste rodom, da tamo provede ostatak života, i sretno ga provodi. I čita knjigu drugi put. Onda te ne brine hoće li te kritika voljeti.

Da li je bilo potrebno ovoliko godina da napišeš takvu knjigu?

Ispada da jeste. Ako bude opet tih deset godina od Benna, do šezdesete, moglo bi se dogoditi da se još koji put nasmijemo.Samo velemajstori mogu drugačije. A i ne smijem se žaliti: dočekao sam da Donald izađe, Hašek svog Švejka nije uspio završiti. Ko s manje od trideset godina napiše veliku knjigu za velikog je poštovanja.

Dobro, gdje ćeš sad?

Idem donirati knjige koje su mi višak u kućnoj biblioteci. Nemam vremena za razmišljanje, jer moram puno raditi. Što kaže stara sarajevska: sirov pečenom ne zna hala. To u osnovi znači da vrana vrani oči ne kopa, ali i još nešto, da onaj koji prođe kroz nešto sve to mora platiti. U tom smislu život nije različit od kase koja te čeka na izlazu iz samoposluge.

Piše: Kristina Ljevak za Urban magazin

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin