TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Albert Camus – siromašni nogometaš koji je za života postao – Stranac

  • Objavljeno u kultura
Albert Camus – siromašni nogometaš koji je za života postao – Stranac

Majka je umrla danas. Ili možda jučer, ne znam” – jedna je od najpoznatijih rečenica s kojom je Albert Camus započeo svoj roman – “Stranac”.

Albert Camus, prvi afrički pisac koji je dobio Nobela za književnost bio je i drugi najmlađi dobitnik ove nagrade, a razmišljao je da je odbije plašeći se da bi mogla negativno utjecati na daljnje pisanje. Niz je stvari o kojima se, vezano za Camusa i danas vode rasprave. Suprotno mišljenju Camus nije bio egzistencijalist, ali je bio pacifist i jedan od rijetkih koji je bio protiv korištenja atomske bombe. Mrzio je da ga zovu filiozofom iako je diplomirao filozofiju. Bio je lančani pušač i na svim fotografijama ima u ruci Gauloise i gotovo je nemoguće naći ijednu na kojoj mu se iz usana ili ruke ne “dimi”. Taj je čovjek toliko volio cigarete da je svoju mačku nazvao Cigarette. Poginuo je 1960. sa 47 godina što je bio popriličan šok za svjetsku javnost a danas bi navršio 101 godinu.

Albert Camus – prvi afrički Nobelovac

Pisac kojeg Francuzi smatraju svojim velikanom u posljednje vrijeme Alžirci smatraju svojim a njegova su djela i danas svježa, rado čitana i omiljena rođen je na afričkom kontinentu. Svako se malo pojave biografije s nekim novim detaljima, i dalje se o njegovim djelima raspravlja pa i nemamo osjećaj da je prošlo toliko vremena od kako je poginuo. Rođen je u malom alžirskom gradiću Mondovi u siromašnoj obitelji što ga je obilježilo za cijeli život. Oca nije ni upoznao jer je Lucien Camus poginuo za vrijeme Prvog svjetskog rata, u prvoj bitki za Marnu, kao član pješaštva. Albert je imao godinu dana, Lucien je prije nego su ga poslali u rat bio radnik na farmi i koliko god vrijedan bio nije uspio dignuti obitelj iz blata bijede pa se mama, nakon pogibije muža, s malim preselila u gradić Belcourt. No preseljenje im nije donijelo bolji život – Camusovi su živjeli u strašnom siromaštvu. Mama Catherine Helene Sintes-Camus bila je španjolskog porijekla, nepismena i napola gluha a radila je kao čistačica a s njom i malim živjela je i baka, gospođa Sintes koja je rijetko govorila ali mnogo češće šamarala dječačića. Živjeli su u siromašnom kvartu, blizu Arapa i od malena je Albert vidio i iskusio očaj, nepravdu, jad, glad... Jednom je s mamom i bakom otišao u kino i bilo ga je sram što mu na glas čitaju tekst između scena i shvatio je da je izlaz iz siromaštva škola i obrazovanje.

Albert je bio odličan učenik pa je dobio stipendiju za srednju školu, licej, bez čega ne bi mogao nastaviti školovanje. Bio je i zagriženi nogometaš, perspektivan i talentiran. Možda bi Camus bilo veliko ime u nogometu a on slavni napadač ili krilo ali je radije bio golman jer je tako najmanje trošio potplate a time i izbjegao bijes bake koja bi mu svaki dan provjeravala stanje cipela i ako su bile izlizane dobio bi grdnih batina. Za druge nisu imali novaca. Bio je odličan i kao učenik i kao nogometaš sve dok nije, sa 17 godina počeo pljuvati krv na treningu. Dijagnoza koju mu je liječnik dao bila je strašna – imao je tuberkulozu, bolest koja uvijek ide rukom pod ruku s bijedom. “Sve što znam o smrtnosti i obvezama muškarca dugujem nogometu” rekao je a kada je 1929. postao vratar sveučilišnog kluba bio je presretan. Zbog bolesti je možda sjajna nogometna karijera za Alberta prekinuta što je za poklonitelje Camusa zapravo sretna okolnost. Golovi se možda pamte ali ne kao knjige, zar ne? Za Camusa je vijest da je za njega sport zabranjeno voće izazvala veliku tugu i cijeli je život pratio nogomet a sam kasnije uživao igrajući ping pong jer mu je sve drugo bilo zabranjeno i prenaporno. Tuberkuloza ga je i zaustavila u daljnjem školovanju no, na sreću, imao je učitelja Louisa Germaina koji je dobro pripremio malog za prijemni i Albert je upisao filozofiju pri Univerzitetu Algier. Nakon dvije godine liječenja Albert je napokon mogao na studije a kronično siromašan zarađivao je radeći mnogo poslova – radio je kao privatni učitelj ali je prodavao i auto dijelove i bio čak meteorolog!

Dok je bio na faksu prvi je puta vidio i osjetio kazalište i zaljubio se u čaroliju teatra i s grupom mladih intelektualaca osnovao “Radničko kazalište”, “Théâtre de l’Equipe”, za koje je pisao, režirao i – glumio. Izvodili su djela Malrauxa, Dostojevskog i Gidea a željeli su dovesti kazališe u radničke potleušice pa su birali komade sa socijalnom tematikom. U to vrijeme i mnogo čita: Pascala, Kierkegaarda i Nietzschea, Prousta, Gidea i Malrauxa. Diplomirao je 1936. filozofiju s radom o kršćanskoj metafizici i neoplatonizmu, počeo je raditi kao novinar i izašla mu je prva knjiga, zbirka eseja “Lice i naličje” ,”L’envers et l’endroit”. Ima samo 24 godine a tada je završio i roman “Sretna smrt”, “La Mort heureuse” koji nije objavljen za Camusova života.

Albertovo je zdravlje dobro pa prvi puta putuje u Europu.

Europom se širi nacizam i Camus, zgrožen njemu očiglednim zlom, ulazi u Komunističku partiju 1935. misleći kako je to dobar način i za zaustavljanje nacizma ali i način borbe protiv nejednakosti između Europljana i “urođenika” u Alžiru. Camusu se činilo da je komunizam odličan ali nije bio marksist a kada se, nešto kasnije, pridružio Alžirskoj narodnoj stranci, “La Parti du Peuple Algérien” kolege iz partije su ga proglasili trockistom i izbacili iz KP. Camus se potom povezao s anarhističkim pokretom, kao “simpatizer” kako ga je i predstavio Andre Prudhommeaux na sastanku Kluba studenata anarhista, Cercle des Etudiants Anarchistes. Nakon toga je Camus pisao za neke anarhističke novine i magazine. Upravo je u tome i dio razloga zašto nakon smrti Francuzi nisu znali što bi s Camusom. Je li Camus bio komunist, anarhist, oboje ili – nijedno? Camus je živio u Alžiru u kojem je situacija bila sve gora a istovremeno je znao što se događa u svijetu i reagirao. Je li reagirao kao Francuz ili Alžirac europskih korijena? Je li on francuski pisac ili afrički?

Camus je, kako se nama čini bio prvo čovjek. Detaljno je opisao užasne uvjete u kojima žive seljaci u regiji Kabylle i zbog toga, misli se, izgubio posao jer je svima stao na žulj. Neumorno piše pa druga zbirka eseja, “Pirovanje”, “Noces” izlazi 1939. kada radi za “Soir-Republicain”.

Kao novinar radi za antikolonijalističke novine, “Alger-Republicain” a pamti se reportaža o stanju muslimanskog stanovništva u alžirskoj regiji Kabyllei. Članak ne samo da je ukazao na probleme već je i podigao svijest da nije svima dobro i da postoji dio Alžira koji sramotno živi a pred čime vlada zatvara oči. To je “otkrivanje” natjeralo vladu da nešto poduzme, da ne okreće glavu u stranu pred siromaštvom. Ipak, nezgodno i oštro pero donijeli su Camusu nevolje pa su vladajući našli načina da ga ušutkaju i dobio je otkaz. U Pariz je Albert otputovao 1940. s nadom da će tamo naći posao u ljevičarskim novinama a iste godine njemačka vojska napada Francusku pa se Albert kratko vraća u sjevernu Afriku. U Oranu radi kao učitelj a upoznao je i zaljubio se u Francine Faure. Doduše, Camus je već imao brak iza sebe. Oženio se 1934. kada je imao 21 godinu. Njegova odabranica bila je Simone Hie, kćer bogatog oftamologa ali i teška ovisnica o morfiju pa se nakon samo dvije godine brak raspao – nije pomoglo ni što su oboje imali afere sa strane.

Kada je počeo Drugi svjetski rat Camus se prijavljuje dobrovoljno u francusku vojsku ali su ga odbili – zdravlje mu je zbog tuberkuloze bilo loše i na frontu ne bi dugo opstao.

Iako nije vjerovao u instituciju braka i smatrao je neprirodnom Camus se ipak oženio s Francine. Dobili su blizance, u rujnu 1945., u oslobođenom Parizu, Catherine i Jeana, a Camus se i dalje šalio kako brak nije za njega. Iako oženjen imao je niz afera od kojih je najpoznatija ona sa španjolskom glumicom Mariom Casares. Francine je pak bila iz Orana, pijanistica i matematičarka koja je podučavala djecu i radila kao profesorica matematike a kao pijanistica je bila ekspert za Bacha. Očarala je Alberta pa je možda i zato pokleknuo i pristao na vjenčanje. No, zbog njegovog odlaska u Pariz živjeli su dvije godine odvojeno sve dok se Francine nije preselila mužu. Lijepa, talentirana i pametna imala je Francine svog kostura u ormaru – bolovala je od depresije i na kraju su je morali smjestiti u bolnicu. Podvrgli su je terapiji inzulinom i elektrošokovima a jednom se bacila s balkona i preživjela nekim čudom. Ne zna je li željela pobjeći iz bolnice ili se ubiti. Njene teške depresije odvele su Camusa u brojne afere jer je zaista bio lud za njom ali je, ako ćemo iskreno, bio okorijelo nevjeran. (“Ja ne zavodim, ja podliježem” rekao je jednom). Francine je kasnije doprinijela projektu Manhattan što je Camusa, koji je bio protiv atomske bombe, moralo gadno živcirati. (Umrla je 1979. i pokopana je uz Alberta, u Lourmarinu.) U svakom slučaju, on je i dalje izlazio sa drugim ženama, ljubovao a navodno se ona jednom pokušala ubiti jer više nije mogla trpjeti njegove nevjere. Još bolje, kada su mu javili da je dobio Nobela bio je na večeri s jednom od svojih mnogih ljubavnica.

Camus je pisao za “Paris-Soir” i u početku je pacifist, osobito za vrijeme tzv. Lažnog rata (vrijeme od listopada 1939. do ožujka 1940. kada je Drugi svjetski rat “utihnuo”: između napada i do kraja njemačke invazije na Poljsku i Saarske ofenzive rat se, činilo se, smirio. Francuska nije htjela pokretati ofenzivu a Saveznici su smatrali kako će pomorska blokada biti učinkovitija nego li direktni napad na Njemačku pa je rat “utihnuo”). No, kada je Wehrmacht okupirao Pariz Camus sav užas rata potiv kojeg je toliko bio, gleda iz prvog reda svojim očima. Bio je svjedok egzekucije legendarnog Gabriela Périja kojeg su nacisti uhapsili u svibnju a smaknuli u prosincu i novinaru Camusu potpuno je jasno da pacifizam ne može postojati u takvom svijetu.

Osim toga, zbog pacifizma imao je niz neprilika i bio je u opasnost jer su, i u Francuskoj i Alžiru, na vlast došli desničari – a ili si s njima ili si neprijatelj. Camus se doduše 1942. kratko vratio u Oran gdje je i dalje živjela njegova mama ali se vraća u Pariz jer su mu “savjetovali” da napusti Alžir u ožujku 1940. jer je “prijetnja nacionalnoj sigurnosti”. Tako je započeo Camusov egzil a u Pariz u je stigao tik prije nego su ga okupirali Nijemci, kao i većinu sjeverne Francuske. Ono što je ostalo od francuske vojske demoralizirano je i vojska ne može obraniti grad a nije pomoglo ni što je veliki francuski heroj iz Prvog svjetskog rata i izuzetno popularna figura, general Vichy, pristupio nacistima. Camusu je sve to neprihvatljivo i jako se brzo pridružio “Combatu” 1943. tajnoj ćeliji Pokreta otpora koja je tiskala svoje novine od 1942. Zadatak je sabotirati i iz podzemlja špijunirati neprijatelja. Camus je putovao s lažnim dokumentima iz slobodnog u okupirani teritorij, ratno mu je ime bilo Beauchard pod kojim potpisuje članke ali i dalje nosi glavu u torbi. Zbog sve veće represije cijela se redakcija iz Pariza seli u Bordeaux a Camus je završio svoj prvi roman “Stranac” i slavni esej “Mit o Sizifu”. Oba su djela tiskana u Parizu, “Stranac”, L’Étranger” 1942.

Kao urednik Camus radi od 1943. a glavni je urednik od 1944. i tako četiri godine. Često u člancima poziva na akciju u skladu sa svojim strogim moralnim principima i u to vrijeme se formirala njegova filozofija: koliko god da je neobjašnjivo postojanje ljudski život je svet. Za vrijeme okupacije novine su tiskane i u Lyonu a redakcija se vratila u Pariz tek poslije oslobođenja, u ljeto 1944. Prvi uvodnik urednika koji je u “Combatu” objavljen u slobodnom Parizu napisao je sam Camus koji je napisao i reportažu o oslobođenju Pariza . Za vrijeme rata Camus je objavio niz radova koje su poslije povezivane s njegovom teorijom apsurda a “Stranac” je postao ključni i temeljni rad 20. stoljeća koji govori o otuđenju pojedinca. Iako oko njega bijesni rat i zlo on zagovara morlanu odgovornost, vježba te misli i razrađuje ih (u “Pisma njemačkom prijatelju” ili “Otpor, obuna i smrt”) a ono po čemu je Camus drugačiji od ostalih egzistencijalista je njegovo prihvaćanje kontradikcije. “Za pojedinca život može biti besmislen ali čovječanstvo i njegova društva veća su od jedne osobe”, kaže. Rat se bliži kraju a Camus je bio jedan od rijetkih urednika koji je javno bio protiv korištenja atomske bombe što mu nije donijelo popularnost. Kada novine postaju 1947. komercijalne Camus odlazi iz njih. Iz tog vremena datira i prijateljstvo sa Jeanom-Paulom Sartreom i njih su dvojica stalni gosti u Cafe de Flore na Boulevard Saint-Germain gdje ćete i danas zateći obožavatelje jednog ili drugog kako posjećuju ovo mjesto a u kojem su raspravljali o svijetu, životu, ljubavi i filozofiji. Poslije rata Camus je posjetio i SAD gdje drži predavanja o francuskoj filozofiji i Amerika ga, protivno uobičajenom mišljenju, fascinira.

Dok je bio u New Yorku 20 je puta posjetio Central Park. Sviđao mu se kontrast Amerike – siromaštvo Boweryja i raskoš East Sidea a na kraju predavanja na Columbia University objavili su kako se prijem te večeri neće održati jer su pokradeni! Prihod je trebao ići u dobrotvorne svrhe. Publika je nadoknadila novac i taj je čin velikodušnosti, bez pompe i spontano dirnuo i impresionirao Camusa. Ali, impresionirale su ga i vojske starleta koje su, prekriženih nogu, sjedile na travnjacima: “Ono što rade ovdje za mlade ljude, vrijedno je pamćenja”, rekao je i ne, nije mislio na starlete. Camus je bio zgodan, pomalo nalik na Bogarta, često fotografiran crno bijelom fotografijom, s podignuti, ovratnikom trench coata i s cigaretom koja mu visi s donje usne. Voljeli su ga u Americi, voljele su ga žene a nešto manje intelektualni krugovi Pariza.

Camus je bio za to doba čudan svat. Ljevičar je ali se protivi komunizmu koji je bio popularan u doba rata kao opreka nacizmu. Nije padao na idealno društvo tipa komunizam za koje je strastveno navijala jedna glasna i ugledna grupa francuskih intelektualaca, među njima i Sartre. Camus je bio protiv totalitarizmu što mu nije donijelo simpatije komunističkih stranaka a na kraju, 1951. nakon objavljivanja “Pobunjenog čovjeka” prijateljstvo sa Sartreom puca. I to jako, jako glasno.

Kada su Albert i Francine dobili blizance Camus je već glavni glas i glasnogovornik francuske radničke klase i socijalnih promjena a čak je imao ideju koju doduše nikada nije ostvario – osnovati vlastitu socijalističku stranku. Camus je pacifizam i mir stavljao ispred ideala a Sartre se držao komunističkih i revolucionaranih ideala bez obzira koliko oni bili represivni ili totilaristički. Možda su veliki umovi sposobni prevladati razlike u mišljenju i svejedno prijateljevati ali ovoj dvojici to nije pošlo za rukom. Tome je prethodilo niz događaja. Prvo se Camusu 1949. vratila tuberkuloza pa je sam sebe zatvorio, gotovo izopćio a kako bi mogao u miru pisati i “smiriti” bolest. Kada se oporavio, 1951. objavio je “Pobunjenik” ili “Pobunjeni čovjek”, L’Homme Révolté, tekst o pobuni – umjetničkoj, povijesnoj i metafizičkoj u kojoj pokazuje razlike između revolucije i revolta. Revolt je miroljubiv i evolucijski proces koji traži vodstvo ali ne i nasilje, kaže ali tu kritizira Hegelov rad i optužuje ga da veliča snagu i državu a ne moral i etičnost. Marxa optužuje da dozvoljava, sasvim hegelovski, bilo koje sredstvo za postizanje cilja.

Camus je Mediteranac i preferira mediteranski humanizam, filozofiju koja se temelji na pririodi i umjerenosti a nasilje ne odobrava. Napad na Hegela, Marxa i nihilizam donosi mu prijekor lijeve kritike koja ga smatra izdajicom. Camus se pokušao obraniti uredniku “Les Temps Modernes”, prijatelju Jeanu-Paulu Satreu što je završilo pismom od 19 stranica i međusobnim, osobnim napadima pa se prijateljstvo Sartrea i Camusa gromoglasno završilo. Sartreov je protegee opaučio Camusov roman “Pobunjenik” lošom kritikom, onda su se Startre i Camus počeli prepucavati preko novina i sve je preraslo u jednu od najpoznatijih svađa 20. stoljeća. Barem u književničkom miljeu.

Camus je izoliran od francuske intelektualne elite ali i dalje je agilan advokat za ljudska prava i aktivan je kroz 1950.-e doduše, polutajno. Cijela ta osuda intelektualaca, ljevičara, komunista ali i loše kritike i osude prijatelja bacili su Camusa u depresiju pa se posvećuje prevođenju drama. Aktivan je borac za ljudska prava i prosvjeduje kada UNESCO prima Španjolsku (kojom vlada Franco) i odbija suradnju s UNESCO-m, a godinu kasnije prosvjeduje protiv represije SSSR koji je ugušio ustanak u Istočnoj Njemačko 1953. a tri godine kasnije diže glas protiv gušenja protesta u Poznanu i mađarske revolucije. Camus i dalje zagovara pacifizam i protivi se smrtnoj kazni a najveći je doprinos bio esej koji je, protiv smrtne kazne, napisao s Arthurom Koestlerom, književnikom koji je bio i osnivač “Lige protiv smrtne kazne”. Uvijek je dizao glas – protiv francuske brutalnosti spram Alžiraca i Berbera, protiv siromaštva, socijalnih nepravdi i ekonomskih razlika, bilo kojeg terorizma, totalitarizma, zločina bilo da su ih počinile francuske snage ili alžirski borci za neovisnost, SSSR ili Amerikanci atomskom bombom. Vrlo nepopularan stav za većinu koja je još brojala svježe rane rata. Camus je gledao u budućnost. Osim toga, kao i Orwell, Camus je bio za ideju ujedinjenje Europe. Tada, ne baš popularna ideja nije mu donijela ništa do – kritiku.

Pisao je za dnevne novine “l’Express” godinu dana, do 1956. a 1957. dobitnik je Nobelove nagrade za književnost “zbog važne literarne produkcije koja s jasnom ozbiljnošću osvjetljava probleme ljudske savjesti naših vremena.” Prije njega najmlađi je dobitnik bio Kipling. Službeno nije nagradu dobio zbog romana “Pad”, “La Chute” koji je izašao 1956. već zbog eseja “Razmišljanja o giljotini” (Réflexions sur la guillotine, 1957.) a kada je studentima na stockholmskom sveučilištu održao govor branio je svoju navodnu neaktivnost oko rata u Alžiru. Rekao je i kako se bojao što bi se moglo dogoditi njegovoj mami koja je živjela u Oranu da je on bio glasniji. Taj ga je govor doveo do još jačeg odbacivanja od francuskih ljevičarskih intelektualaca.

Roman “Stranac” objavljen je u Francuskoj 1942., na engleski preveden 1943. ali je u SAD-u je izašao tek nakon rata, 1946! Camusovo pisanje utjecalo je na Dos Passosa, Hemingwaya i Faulknera a sam Camus je rekao kako je na njega utjecao krimi roman “Poštar uvijek zvoni dvaput” Jamesa M. Caina. Roman “Kuga”, “La Peste” koji je izašao 1947. priča o 1940.-im godinama u gradu Oran koji zadesi epidemija kuge i djelo je s ogromnom galerijom likova. Misli se da se priča temelji na epidemiji kolere koja je Alžir zadesila 1848. a neki smatraju da je to alegorija – kolera je zapravo nacistička okupacija Pariza. Nakon putovanja u Južnu Ameriku ponovo mu se vratila tuberkuloza. Izmučen napadima, osudama i kitikama Camus je kupio kuću u Lourmarinu 1958. s čije je terase mogao vidjeti obližnju planinu Luberon koja ga je podsjećala na krajolik rodnog Alžira. Rekao je da je ovo njegov “privremeni dom”, “terre de passage” ali je ubrzo, rekao je postao “stalni dom”, “terre de patrie”. To je bila zapuštena tvornica svile koju su kupili od jednog kiruga a dio u kojem su nekada uzgajali čahure dudova svilca pretvorili su u svoj dom. Camus je pratio tekme lokalnog nogometnog kluba a poslije s dečkima otišao na kavu u obližnji hotel Ollier.

Pomiren da je neshvaćen iako cijenjen u nekim krugovima Camus i dalje neumorno zagovara prava a nakon božićnih blagdana u Provansi veseli se putu u Pariz i jednom projektu. Ima kartu za vlak, povratnu jer vlakom voli putovati a automobili ga užasavaju. Ideja je bila da s Francine i djecom, tada 14godišnjaci, otputuju u francusku metropolu. Naime, francuski ministar kulture Andre Malraux trebao je objaviti ime kazališta koje je država dala na raspolaganje Albertu Camusu i jako se radovao tom događaju. Albert je sjeo s Michelom Gallimardom, prijateljem i izdavačem u njegov automobil, crni s bež kožnim sjedalima Facel-Vega HK500a, kako bi razgovarali o daljnim projektima i napričali se u miru. Kako je Michel nagovorio Alberta na vožnju nikome nije jasno.

Njih su dvojica bili i prijatelji i poslovni partneri s razlikom što je Michel obožavao automobile a Camusa su plašili, nije ih volio i činili su ga nervoznim. Nakon ručka dio društva je sjeo na vlak a Albert, Michel i Jane Gallimard sa kćerkom Anne i skyterijerom Flocom sjeli su u auto. Večer prije Camus je bio nemiran a kada je posjetio Renaultovu garažu vlasniku je potpisao “Stranca”: “Gospodinu M. Baumasu koji pridonosi mojim vraćanjima u prekrasni Lourmarin”.

Krenuli su na put krajolikom koje je Camus obožavao. Od Lourmarina do Pariza manje je od 800njak km, lagano su putovali i usput stali na “finu hranu”. U seocetu Orange ručali su – foie grass, frcassee od piletine s gljivama i palačinkama a zadnje što je Camus potpisao je ime u registru gostiju. U autu se poveo čudan razgovor, pomalo zlokoban o balzamiranju a Camus je rekao Michelu, kada je ovaj nagazio na gas rekao “hej, mali prijatelju, tko se žuri?” Stali su u još jednom restorančiću, pojeli krvavice s jabukama i podijelili bocu burgundca.

Poslije se Janine sjetila kako je nešto eksplodiralo, auto se zanio kao sumanut dok je Michel uzviknuo “merde!” i sletjeli su s ceste. Slijedeće čega se sjeća je da je sjedila u blatu zazivajući Floca, psića kojeg nikada nitko nije našao.

Auto je udario u jedno pa drugo drvo oko koje se omotao. Na fotografijama se vidi kako je podivljali auto izgrebao vlažnu površinu ceste u duljini od 45 metara a smeće koje je ispalo iz auta bilo je razbacano u radijusu od 150 metara. Većina je ispala na samo jednoj strani, užaren ali mrtav motor Chrysler bio je na drugoj strani. Jedini je svjedok, vozač kamiončića, rekao kako je kraj njega “prošišao auto sa 150 km na sat”.

U okolici Sensa, u mjestu Villeblevin tog je 4. siječnja 1960. poginuo Camus i sada je to mjesto koje pamte po tome. Camusu je od udarca pukao vat i ostao je na mjestu mrtav. Dva sata su vadili njegovo tijelo iz olupine. Gallimard je prvo bio pri svijesti i pitao “Ja sam vozio?” ali je nakon pet dana preminuo u bolnici od krvarenja u mozgu. Žena i kćer su bile neozlijeđene. Policija je osim karte za vlak u automobilu našla i 144 stranice rukom pisanog romana o Albertovom djetinjstvu u Alžiru koji je, kako je mislio, trebao biti njegovo najbolje djelo. A bio je tu prijevod Otela i francuski prijevod Nietzscheovog “Frohliche Wissenschaft”. Do danas se raspravlja o nesreći. Zna se da je Michele bio neiskusan vozač koji je volio nagaziti na papučicu gasa, a auto koji je bio monstruozno snažan nazvan je i “autom grobom” jer je bio lijepog dizajna ali nepouzdan. Zgodno je, ili možda apsurdno da se lokalni liječnik zvao Marcel Camus. Mnogo se pisalo o ovoj nesreći i smrti i tu su dvije verzije – sat koji je zaustavljen udarcem i koji je pokazao vrijeme smrti Camusa je 13.54 ili 13.55.

Nedavno je u Italiji objavljena nevjerojatna priča. Talijanski akademik i pjesnik Giovanni Catelli proučavao je život češkog pjesnika i prevoditelja Jan Zábrana koji je u svom dnevniku zapisao: “čuo sam nešto jako čudno iz usta čovjeka koji zna mnogo toga i ima jako dobro informirane izvore. Po njemu nesreća koja je Alberta Camusa stajala života nije bila nesreća već su je skrivili sovjetski špijuni. Oštetili su gumu na automobilu koristeći sofisticiranu alatku koja u kotaču, u vožnji, napravi rupu. To je naredio Dmitrij Trofimovič Šepilov (sovjetski ministar vanjskih poslova) kao reakciju na objavljeni članak u “Franctireuru” u ožujku 1957. u kojem Camus napada Šepilova i imenuje ga glavnim krivcem za događaje u Mađarskoj. Camus je denuncirao “Šepilova masakre” kako je nazvao moskovsku odluku da Mađarsku revoluciju slomi slanjem sovjetskih trupa 1956. Dodatni grijeh bio je što he godinu kasnije Camus podržao Pasternaka kojeg je ganjao Staljin. Talijanske novine tvrde kako je to bila kap koja je prelila čašu. Ako je tako ovo će, kažu, otvoriti rane brojnih Camusovih poklonika i obožavatelja i podjednako ima onih koji ovoj teoriji vjeruju i koji je smatraju bedastoćom.

Lijes su na pogrebu nosili Camusovi prijatelji anarhisti a Sartre je napisao prekrasan govor. Pojavio se na pogrebu i cijeli nogometni klub i svi mještani jer je Camus bio vrhunski intelektualac ali, kako to već ide uz veliko srce i običan susjed, narodni čovjek. Na grobu je prvo rastao apsint ali su ga zamijenili ružmarinom. Navodno je jednom Camus rekao kako bi bilo apsurdno poginuti u prometnoj nesreći pa se i to uvijek ponavlja. Od smrti Camusa mnogo se toga napisalo i o autu – samo je bogataš mogao kupiti taj model koji je bio pandan Aston martinu DB5. Facel-Vegu je kreirao Jean C. Daninos, premijeru je auto imao 1954. a uspoređuju ga i s Thunderbirdom. Taj su auto imali bogati i slavni npr. Joan Fontaine, Ringo Starr, Tony Curtis, Picasso, Dean Martin, Ava Gardner, Danny Kaye i kralj Maroka te mnogi saudijski prinčevi jer se proizvodilo samo 200 automobila godišnje i sav je izrađen od drva, kože, kroma i s mnogo pažnje. To je bio najbrži četverosjed na svijetu, kažu tih godina. Od 1964. Facel-Vega se ne proizvodi.

A danas? Camus je i dalje hit. Rado ga čitaju i gimnazijalci u lektiri i mi odrasli. On je bezvremenski.

Njegovi blizanci, Catherine i Jean nasljednici su autorskih prava i Catherine je dva očeva djela izdala posthumno. Prvi je “Sretna smrt” izašao 1970., a govori o Meursaultu, liku koji ima isto ime kao i junak “Stranca” ali nemaju jedan s drugim veze. (Mi zapravo nikada nismo ni saznali koje je ime Mersaulta.) Drugi nedovršeni roman, “Prvi čovjek” autobiografski je a priča o Camusovom djetinjstvu u Alžiru. Izašao je 1995.

Zgodno je da je Camus, kao i Nabokov, Hemingway i Virginia Woolf uvijek pisao stojeći.

Camus je popularan i mnogi su se poznati glazbenici referirali na Camusa – Neil Diamond, Blur, Aria, John Frusciante, The Magnetic Fields, The Fall, Suede, Digable Planets, Joanna Newsom i Iron Maiden. No najpoznatiji je tribute “Strancu” bila pjesma iz 1978. benda The Cure, “Killing An Arab”. Kako ljudi nisu znali o čemu je riječ pjesma je shvaćena kao rasistička pa je bendu dojadilo objašnjavati te su riječi promijenili u “Kissing An Arab” kada bi javno nastupali.

“Stranac” dva puta bio ekraniziran – prvi ga je snimio Visconti a potom i turski režiser Zeki Demirkubuz. Knjiga “Stranac” često je u rukama filmskih junaka – u “Jakobovoj ljestvici straha”, “Jarheadu”, “Talladega Nights” i nedavnom “An Education” (Sve o jednoj djevojci).

Ono što se Camusu ne bi dopalo je da ga i danas trpaju u egzistencijaliste što on nije bio. Nije mislio ni da je filozof i mrzio je kada bi ga tako etiketirali. Nije volio ni što ga s povezuje s apusrdizmom a nije mogao reći da je “nešto apsurdno” da oko njega ne bi odmah pomislili kako priča o filozofiji. Jednom je skoro završio kao glavni glumac u Sartreovom komadu “No Exit” i prihvatio je ulogu ali se drama nikada nije zbog financija postavila na daske. Naravno, to je bilo u vrijeme kada su prijateljevali.

Kada je francuski predsjednik Sarkozy 2009. predložio da se Camusovo tijelo prebaci u Pantheon u Parizu gdje počivaju drugi heroji Republike mnogi su vikali kako je to jeftin politički trik i iskorištavanje Camusove slave. Catherine je bila za, ali Jean je bio protiv. Sarkozy je na kraju odustao pa Camus počiva u miru u Lourmarinu.

U svakom slučaju, glas Camusa danas se čuje a njegova su djela ne samo popularna već i svježa i aktualna. Možda je ovo doba koje je Camus predvidio pišući o otuđenju.

I recimo na kraju još jednom – nije bio egzistencijaist. Da, šaljivo će reći proučavatelji Camusova života i djela, pušio je Gauloise uz espresso u pariškim kafićima i prijateljevao sa Sartreom ali u nebrojeno je interviewa naglašavao za života kako nije član tog “popularnog post-ratnog pokreta” jer mu se “ne pokreće” nikakav pokret. Radije je davao dijagnozu ljudskog ponašanja, stanja i da, devijacija. Potom, nije bio Francuz. Bio je pied-noir, jedan od potomaka doseljenika europskog podrijetla koji su došli u francusku koloniju Alžir u 19. i 20. stoljeće. Camusov je otac bio iz Bordeauxa (iako je Albert vjerovao da je tata iz Alsace-Lorraine) a mama iz Španjolske no Camusovi su korijeni bili duboko u Alžiru. Pedeset godina nakon Camusove smrti i dalje se o tome raspravlja ali su se alžirski književnici i intelektualci počeli slagati da je Camus rođeni sin Alžira i jedan od velikih mučenika Alžira. Dalje, Camus nije bio filozof. Završio je filozofiju (diplomski mu je bio o “drugom sjeveroafrikancu” Svetom Augustu), nije volio termin filozof a dva eseja “filozofska”, Mit o Sizifu i “Pobunjenik” bili su eseji ali ne filozofski eseji. To je jasno i glasno rekao ne jednom. U oba je eseja pokušao razumno obajsniti ljudska stanja a kao i druga djela koja je napisao davala su pitanja ali ne i odgovore.

Nije bio pesimist, kako se misli. Volio nas je podsjetiti da nema mnogo razloga za nadu što ne znači da se ne nadamo, da se ne trebamo nadati i da se nije nadao.

Nije bio protiv Amerike. Niti zagovaratelj. Njega je fascinirala veličina, razlike, način života ali nije popljuvao SAD.

Nije bio književnik već novinar koji je pisao, rekao je, i iako su njegov i Hemingwayev stil često uspoređivali Camus je prvo bio novinar. Kao i Hemingway. Kao reporter napisao je seriju članaka i reportaža za “L’Alger Républicain” 1939. kako žive berberska plemena čiji je jad uzrokovan indiferentnošću francuskih vlasti i nastavio je pisati kritički sve do predvečerja Drugog svjetskog rata kada su vlasti jedva dočekale da imaju razlog novine ugasiti. “Kad god zamjenimo politički problem s ljudskim problemom, napravimo korak prema naprijed”, rekao je.

I ne, nije bio blizanac George Orwella i nisu bili razdvojeni pri rođenju. Orwell je bio visok, mnogo viši i nosio je tvid. No, šalu na stranu, zaista je bila teorija, jedna od mnogih da su ova dvojica bliznaci. Što ih povezuje? Obojica su bili lančani i teški pušači, obojica su umrli rano, obojica bolovali od tuberkuloze (zbog siromaštva i užasnih uvjeta u kojima su obojica živjeli). Obojica su se ponašala u skladu s političkim uvjerenjima. Bili su svjedoci ratova – Orwell za vrijeme Španjolskog građanskog rata (o čemu smo pisali na Čitaj knjigu) a Camus za vrijeme Drugog svjetskog rata. Camus se želio pridružiti republikancima u Francuskoj ali ga je tuberkuloza onemogućila. Obojica du bili ljevičari iako su obojicu suvremenici željeli diskreditirati, obojica su bili lucidni, hrabri i jedinstveni svjedoci vremena u kojem su živjeli. I naravno, maheri pisane riječi.

Camus je napisao drame “Caligula”, “Nesporazum”(Le Malentendu), “Opsadno stanje” (L’ Etat de Siege), “Pravednici” (Les Justes), “Rekvijem za redovnicu”, (Requiem pour une nonne) koja je adaptacija Faulknerova romana, i “Bjesovi” (Les Possédés) adaptacija Dostojevskog.

Na kraju, Lourmarin nije nikada zaboravio svog slavnog sumještana. Posjetite li ovo lijepo mjesto naići ćete na označenu stazu “Sur les pas d’Albert Camus”, Stopama Alberta Camusa i proći kraj njegove kuće, ulicom koja nosi njegovo ime.. Često se u mjestu održavaju večeri na kojima se čitaju Camusova djela ili se održavaju izložbe posvećene slavnom stanovniku. U Aix-en-Provance školarci posjećuju “Centre Albert Camus” u kojem je i zbirka rukopisa. Kada se Sarkozy poznat kao antiintelektualan i desničarski političar zalagao da se Camusovi ostaci prebace u mramornu grobnicu (Jean je rekao kako njegov tata ne bi volio takvu počast) svi su se digli na noge ali najbolje je objašnjenje dao slavni Bernard Pivot – “za Mediteranca koji je uvijek slavio sunce tamo (u panteonu) bilo bi jako hladno. Sve u pisanju i životu Camusa ukazuje da ne bi volio ni ovakvu počast ni javno izlaganje” – pa tako, u miru, uz ružmarin u svom Lourmarinu i danas počiva Albert Camus.

ČITAJKNJIGU.COM

senoworks