TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Bertrand Russell: Samo glupi i mrtvi nikada ne mijenjaju svoje mišljenje

  • Objavljeno u kultura
Bertrand Russell: Samo glupi i mrtvi nikada ne mijenjaju svoje mišljenje

Na poslu padate s nogu od umora, naporan šef vam nabija nepodnošljiv pritisak, jedva stižete obaviti zadane obveze i imate osjećaj da pucate po šavovima od umora i da vam je očajnički potreban odmor? U tom slučaju moguće je da će vam intrigantno zvučati misao vodilja britanskog filozofa Bertranda Russella – moramo raditi manje kako bi bili sretniji!

IZVOR: http://fizzit.net/


Nemojte ipak prenagliti sa zaključivanjem i pomisliti da su ovo riječi lijenog, nepoduzetnog čovjeka. Bertnard Russell, rođen 1872. u velškom gradu Trellecku, podrijetlom iz aristokratske obitelji, završio je studij matematike na sveučilištu Cambridge. Tijekom svog poduljeg života – preminuo je u 97. godini od posljedica gripe – napisao je impresivno velik broj znanstvenih radova među kojima su neki koji spadaju u najvažnije doprinose filozofiji 20. stoljeća. Osim što ga danas pamtimo kao utemeljitelja tzv. analitičke filozofije, u povijesti će ostati zabilježen i kao neumoran društveni aktivist, pacifist, borac protiv nuklearnog oružja i aktivan zagovornik ateizma. Odakle onda takvom čovjeku ideja da bi trebali raditi manje?


Da bi došli do odgovora na to pitanje dobro je pročitati njegov esej Pohvala lijenosti prvi put objavljen 1932., usred velike gospodarske krize koja je počela krahom na Wall Streetu na tzv. Crni utorak, 29. listopada 1929. U trenutku kada su mnogi, uslijed krize, ostajali bez posla, činilo se pomalo neukusnim propagirati nerad. No ipak, Bertnard Russell smatrao je da je kriza nastala upravo kao posljedica duboko usađenih predrasuda koje imamo o radu.


On smatra kako postoje dvije vrste rada. U prvu spada manualni rad kojeg Russell definira kao rad koji se bavi izravnim mijenjanjem materije koja se nalazi na samoj Zemljinoj površini ili blizu ne. Rad u kojem se govori drugim ljudima na koji način će obavljati manualni rad spada u drugu vrstu rada, a nju se može produživati u nedogled. Recimo da postoji manualni radnik koji kopa. Uz njega može postojati drugi radnik koji mu govori gdje, kada i kako će kopati. Iznad njega može biti treći radnik koji će nadzirati njega, a potom može postojati četvrti radnik koji će nadzirati i savjetovati trećega, itd. Manualni rad u pravilu je neugodan i loše plaćen, što ga čini nepoželjnim, dok je ova druga vrsta rada poželjnija i bolje plaćena. Zahvaljujući tim dvjema perspektivama o različitim vrstama rada stvaraju se dvije društvene klase – radnička i srednja. Njima Russell pridružuje i treću klasu koju ujedno poziva na odgovornost – vlasnike imanja koji ne rade apsolutno ništa i koji ovise o radu drugih.


Upravo ti ljudi, kaže Russell, kao i svi oni koji se nalaze na samom vrhu društvene ljestvice, namjerno veličaju ideju 'poštenog rada' kako bi moralno opravdali činjenicu da iskorištavaju druge te dalje zaključuje: sama ta činjenica trebala bi nam biti dovoljna za preispitati naše poimanje radne etike i samog pojma rada. Inspiraciju za svoje zamisli pronašao je u idejama Karla Marxa – mada nikada do kraja nije prihvatio njegovu ideju socijalističkog društva – kao i u djelu Protestantska etika i duh kapitalizma Maxa Webera objavljenu 1905. godine, a čija temeljna misao se najbolje da sabiti u citatu američkog državnika, filozofa i izumitelja Benjamina Franklina koji kaže: 'Upamtite, vrijeme je novac. Onaj tko može zaraditi deset šilinga na dan svojim radom, a sjedi nezaposleno pola dana, mada je možda potrošio samo šest penija uživajući u svojoj lijenosti (…) je, zapravo, potratio pet šilinga.'

radnik


Zahvaljujući takvom razmišljanju ne samo što rad percipiramo kao dužnost već različitim vrstama rada pripisujemo različite vrijednosti. Zbog činjenice da manualni rad smatramo manje vrijednim od intelektualnog, i ljude koji se bave manualnim radom smatramo manje vrijednima od onih koji se bave intelektualnim. Jednako tako, zbog činjenice da rad kao takav smatramo vrlinom, one koji ne rade smatramo nečasnima. Bertrand Russell smatra kako je takvo razmišljanje pogrešno te kako moramo odgovoriti na pitanje 'što stvarno naše živote čini ispunjenima, a nas zadovoljnima?' Odgovor kojeg nudi je jednostavan – moramo raditi manje.

Upravo ovdje mnogi, čitajući o njegovoj filozofiji, dolaze do pogrešnog zaključka. Russell ne želi jednostavno reći kako bi, na primjer, umjesto osam sati dnevno, trebali raditi samo četiri. Ako nam se čitav dan, od jutra do mraka, svodi samo na posao i obavljanje plaćene dužnosti prema nekome drugome, bit ćemo nesretni i jadni. Ono što nam je potrebno jest dovoljna količina slobodnog vremena koje možemo posvetiti dokolici. Međutim, ta dokolica nije tu naprosto kako bi mogli 'dignuti sve četiri u zrak', zavaliti se u naslonjač i uzeti daljinski upravljač u ruke. Ona je tu kako bi se mogli posvetiti upravo onim stvarima koje naše društvo čine civiliziranim, a to su umjetnost, humanističke znanosti i filozofija. Ovdje Russell zapravo slijedi ideje starogrčkog filozofa Aristotela koji je još u četvrtom stoljeću prije Krista došao do zaključka kako 'pravi intelektualizam zapravo proizlazi iz dokolice.' Drugim riječima, znanost, odnosno intelektualizam, imaju smisla – jednako kao i umjetnost – samo ako su sami sebi svrha, odnosno ako im je svrha isključivo intelektualno i spiritualno uzdizanje osobe koja se njima bavi, a ne nekakva utilitarnost u praktičnom smislu. Svrha obrazovanja, dakle, nije naprosto u tome da nešto naučimo kako bi time mogli biti učinkoviti i zaraditi novac, već nas ono mora oplemeniti.


Nadalje, Bertnard Russell također smatra da živimo u društvu koje je suviše opsjednuto brzinom i učinkovitošću. Na primjer, nekada smo jedni drugima slali službene dopise napisane rukom, zatvorene u kovertama. Pojavom osobnog računala i e-maila postali smo u toj vrsti posla mnogo učinkovitiji – no jesmo li zato odvojili više slobodnog vremena za sebe? Zapravo i nismo – umjesto da, kao nekada, pošaljemo tri pisma dnevno, sada ih šaljemo 33, a možda čak i 103. Danas smatramo 'normalnim' činjenicu da se trebamo ubijati od posla kako bi zaradili svoj novac i kako bi bili priznati u društvu kao časni ljudi. Zbog toga sebi negiramo priliku za ozbiljnim intelektualnim i spiritualnim uzdizanjem, kao i za bavljenjem umjetnošću, i na taj način zapravo degradiramo društvo u kojem živimo i dovodimo do propasti vlastite civilizacije, zaključuje Russell. Naravno, to ne znači da trebamo otići u drugu krajnost i u potpunosti se odati lijenosti – unatoč tehničkom i tehnološkom napretku neke vrste posla još uvijek nismo u stanju obaviti bez ljudskog rada. Ono što je nužno jest pronaći zdravu ravnotežu između rada kojim ćemo osigurati sve one materijalne potrepštine koje su nam u životu potrebne i dokolice koja će nam pomoći u ranije već spomenutom intelektualnom i spiritualnom uzdizanju.

ucinkovitost


No naše poimanje ljudskog rada nije bilo jedino čime se Bertrand Russell bavio. Jedan od glavnih ciljeva njegove filozofske misli bio je koristiti logiku kako bi se objasnile filozofske ideje, baš kao što se logiku koristi da bi se objasnilo matematičke pojmove. On smatra kako je temeljni zadatak filozofa otkriti logički idealan jezik – to je onaj jezik koji će nam približiti istinsku prirodu svijeta koji nas okružuje. Baš kao što nas znanje i određenim kombinacijama atoma dovodi do znanja o određenim vrstama molekula, tako nas i znanje o pravim riječima može dovesti do onoga o širim filozofskim spoznajama, poručuje Russell. Znači li to da, ako primijene pravu logičku metodu, ljudi mogu doći do apsolutnog znanja o svemu u svijetu koji ih okružuje?


Russellov odgovor na ovo pitanje djelomično je metafizički, a djelomično epistemološki. Pristupajući mu s aspekta metafizike – grane filozofije koja pokušava dokučiti ultimativnu prirodu svijeta i svega što u njemu postoji – on odgovara kako se svijet zapravo sastoji od malih 'logičkih atoma' čije kombinacije čine tzv. 'atomske činjenice' koje onda, zajedno kombinirane , dovode do logički kompleksnih spoznaja. Kada je, pak, u pitanju, onaj aspekt njegovog odgovora koji obuhvaća epistemiologiju – granu filozofije koja se bavi prirodom znanja i njegovim ograničenjima – Russell kaže kako se svaki pojam kojeg smatramo upitnim može bolje objasniti pomoću onih pojmova koji su nam poznatiji. Preciznije rečeno, određen pojam možemo objasniti pomoću niza drugih pojmova koji govore o tom pojmu. Na primjer, pojam 'trokut' možemo objasniti pomoću pojmova 'kut' i 'stupanj'.


No zašto uopće možemo činiti takvo što? Odgovor na ovo pitanje, kaže Russell, zapravo je jednostavan – to je zato jer postoji čitav niz pojmova koji su nam poznati na temelju onog što smo otkrili svojim osjetilima, a ne na temelju onog što smo naučili ili logički zaključili. Na primjer, bez da nas je itko to posebno učio, znamo prepoznati što je toplo, a što hladno. Takve pojmove možemo koristiti i međusobno ih povezivati kako bi došli do kompleksnijih zaključaka. Upravo takav način razmišljanja onaj je kojem trebamo težiti, a Bertrand Russell naziva ga znanstvenim filozofiranjem, a filozofiju koja se temelji na uporabi logičke analize nazivamo analitičkom filozofijom.

rukaivatra


On također dolazi do zaključka kako zapravo postoje dvije vrste znanja. Jednu čini izravno, intuitivno znanje koje je sigurno i nepogrešivo, dok drugu čini neizravno, izvedeno, nesigurno znanje, koje je podložno pogreškama. Na primjer, ako stavimo ruku u vatru sigurni smo da nas peče – to je izravno znanje. No što će se kasnije dogoditi s našom rukom? Kakvu ćemo točno ozljedu dobiti zbog izloženosti vatri? Koliko će veliki biti plikovi? Koliko dugo ćemo se oporavljati? Odgovori na sva ova pitanja primjeri su neizravnog znanja koje nikada ne može biti u potpunosti sigurno. Samo one činjenice koje izravno možemo iskusiti, kao i one koje proizlaze izravno iz temeljnih logičkih spoznaja možemo smatrati primjerima izravnog znanja.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin