TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Franjo je u Auschwitz htio ući kao opći čovjek

  • Objavljeno u kultura
Franjo je u Auschwitz htio ući kao opći čovjek

Slučaj je tako htio da su me fotografije posjeta pape Franje Auschwitzu zatekle nad trećom, završnom knjigom životne, duhovne i intelektualne autobiografije najodvažnijeg, a bit će i najvažnijeg kršćanskog teologa današnjice Hansa Künga. Knjigu je – kao i prethodne tri – objavio riječki Ex libris, u suradnji sa sarajevskim Synopsisom. Prevoditeljica je Branka Will, a na sedamstotinjak stranica Küng se podrobno bavi vremenom otkako mu je pod vrhovnim zapovijedanjem rimskoga biskupa Ivana Pavla Drugog uskraćeno pravo crkvenog poučavanja, sve do posljednjih dana i Küngove razmjene pisama s novopostavljenim rimskim biskupom Jorgeom Bergogliom, rečenim papom Franjom.

Miljanko Jergović

O knjizi “Doživljenja čovječnost: Sjećanja” tek bi trebalo biti riječi, o njoj i njezinom autoru, na žalost udaljenom od današnje Hrvatske i njezine društvene i životne teorije i prakse, ali dok sam gledao kako se Franjo zapućuje ispod natpisa “Arbeit Macht Frei”, jedva malo različitog od kreda “Molitva oslobađa”, na umu su mi bile ove, tek pročitane Küngove riječi: “Kao kršćanske crkve napredovat ćemo u razgovoru sa židovima jedino onda ako kao kršćani nedvosmisleno priznamo vlastitu krivnju zbog jezive povijesti, vezano uz židove. Nakon Auschwitza, za crkve kao institucije, više se nema što ni uljepšavati ni individualizirati! Jamačno nacistički antijudaizam bio je djelo bezbožnih antikršćanskih zločinaca, podržavan, međutim, šutnjom velikih dijelova crkava. Nijedna od protužidovskih mjera nacizma nije bila nova – označavanje žutom zvijezdom, zabrana rada, zabrana mješovitih brakova, pljačke, progoni, koncentracijski logori, pokolji, spaljivanja; sve to je već postojalo u ‘kršćanskom’ srednjem vijeku i u ‘kršćansko’ doba reformacije (Lutherove ružne huškačke tirade protiv židova!). Novo je pak bilo u 20. stoljeću rasno obrazloženje i jeziva organizacijska temeljitost, tehnička perfekcija i stravična industrijalizacija usmrćivanja i njezin opseg.”

Ove osuđujuće riječi, riječi o krivnji crkava (Katoličke i Evangeličke, u Njemačkoj i širom Europe, gdje god su tokom Drugoga svjetskog rata vladali antižidovski zakoni, uza sve lokalne specifičnosti njihova provođenja, od kojih su koncentracijski logori bili najstravična, ali i simbolički najupečatljivija, tako da je već pretvorena u metaforu) napisao je i više puta izgovorio na predavanjima širom svijeta, čovjek koji je katolički svećenik i koji nikada nije istupio iz Crkve, bez obzira na probleme koje je imao s rimskom kurijom za vrijeme vladavine konzervativnoga poljskog pape i njegova njemačkog nasljednika. Hans Küng nije nikakav ljevičar – štoviše bio je antikomunist dok je bilo onoga čemu se moglo biti anti – a još je manje razočarani vjernik, pa da mu se na to otpiše teška optužba na račun Crkve i obiju crkava. Također, on kao sjajan pisac, širokog obrazovanja, filozofske i teologijske superiornosti koju mu nikad nisu pokušavali osporiti ni oni koji su činili sve da onemoguće njegov rad i utjecaj na kršćanske mase, a pogotovu na elitu, sigurno vlada riječima, pa kada kaže kako je vrijeme da kršćani “nedvosmisleno priznamo vlastitu krivnju” i kako se nakon Auschwitza (kao stvarnog mjesta i kao metafore za sve druge koncentracijske logore Adolfa Hitlera i njegovih prijatelja, o kojima je Crkva šutjela i šuti) “više nema što ni uljepšavati ni individualizirati”. Crkvena krivnja je, dakle, po njemu kolektivna i tiče se antižidovskih crkvenih praksi od srednjeg vijeka do danas. Dio tih praksi su i negiranje te šutnja o biti stvari.

Franjo je šutio u Auschwitzu. Ustvari, kako su javile agencije, on je plakao. Ali toga nema na fotografijama. Šteta što nema. Svijet još nije vidio papine suze, a naš svijet voli nove stvari, za njima žudi i od njih živi. Pred očima su nam, već ih vidimo, svi europski i domaći tabloidi, preko čijih se naslovnica, u natprirodnoj veličini, razlijepilo uplakano lice rimskoga biskupa. Što bi pisalo ispod, velikim štampanim slovima? Suza za aušvicke brege?

Ironiziramo li ovo Franjin posjet Auschwitzu? Ne, premda smo, možda, malo više pod dojmom Küngove knjige, nego pod dojmom Reutersovih fotografija. Franju je švicarski teolog dočekao s nadom, ali je Wojtylu ispraćao s neskrivenim, ali posve umjesnim cinizmom. Davno je, još na počecima njegova fatalno dugog pontifikata, Küng pisao o fenomenu vladavine dvojice bivših glumaca: Ronalda Reagana i Karola Wojtyle.

Ovaj drugi na svojim “velikim, rastrošnim putovanjima” naviješta mir, pravednost i ljudska prava za žrtve komunizma, dok se po pitanjima aparthejda u Južnoj Africi strogo distancira od miješanja Crkve u politiku i ustavna rješenja u pojedinim državama, odbacuje i osuđuje teologe oslobođenja, a odlazi na noge i rukuje se s čelnikom fašističke vojne hunte u Čileu Augustom Pinochetom, čije su, govori Küng, ruke krvave do lakata.

Papa Franjo je nešto drugo. On zasigurno nije glumac. Kada bi bivša logorašica da pred njim klakne, on je hvata u padu i ljubi u oba obraza. I Künga je impresionirao neformalnošću svoga pisma. Umjesto titulama i križićima nacifranog potpisa, na kraju je stajalo samo “Bratski, Franjo”. Može li rimski biskup od oca postati brat? To nam je povremeno na umu još od 20. ožujka 2013, kada je na naslovnici specijalnog dodatka talijanske Panorame objavljena Franjina fotografija (tada je, greškom, najavljen kao Francesco I, da bi se nekoliko dana kasnije obznanilo da Franjo neće imati broja u imenu), i na toj fotografiji duhovit apel: “Fratello Papa”. Svi će ljudi braća biti, kćeri iz Elizeja?

No, je li dobro i ispravno to što je Franjo šutio u Auschwitzu? Dobro je, pomislimo li na to što su njegovi prethodnici Ivan Pavao II i Benedikt XVI tamo govorili. Umjesto da paternalizira to mjesto, Franjo je u logor ušao gestom običnog čovjeka. Nije htio biti u društvu, pa su ga pratili s razdaljine i namještali mu fotografske zasjede. Ušao je u logor kao brat. Svakom brat. I to je lijepo. Nije nimalo neobično da se takva njegova gesta svidjela i predsjedniku Svjetskoga židovskog kongresa Ronaldu Lauderu i vrhovnom rabinu Poljske Michaelu Schudrichu. Znači li to da se nije imalo što reći? Ne znači. Ali ono što bi se trebalo reći daleko je pa to Franjo ne može izgovoriti čak ni kada bi htio. Što ga priječi da to učini, i zar postoji nešto što papa ne smije reći u strahu od zemaljskih autoriteta? Ili u strahu od vlastitog autoriteta? Vjerojatno postoji. I vjerojatno je da bi Jorge Bergoglio da nije papa u Auschwitzu i o Auschwitzu rekao i nešto preko onoga što se odvažio reći kao papa.
Na tom je mjestu, i dan-dva kasnije, u krakovskim propovijedima, primijenio svoju provjerenu komunikacijsku strategiju: umjesto da pred svijetom raste, on se trudi smanjivati. To nije samo pitanje komunikacije. To je i nešto dublje i važnije od toga. Umjesto da nastupa kao vrhovni vjerski poglavar, on se predstavlja kao čovjek. U knjizi dojmova, na svome materinjem, španjolskom jeziku, Franjo je napisao: “Gospodine, budi milostiv prema svom narodu! Gospodine, oprosti toliku okrutnost!” U Krakovu je zatim zavapio: “Koliko boli, koliko okrutnosti! Je li moguće da mi ljudi, stvoreni na sliku Božju, možemo učiniti takve stvari?” Da bi nastavio s nečim što se rabinima neće svidjeti, tvrdnjom kako okrutnost nije završila u Auschwitz-Birkenauu, jer da čak i danas mučimo ljude, zatvaramo ih i mučimo sve dok ne progovore. Doista, Auschwitz nije dobar pojam za usporedbe. Svaka je usporedba bijeg od suštine Auschwitza, bez obzira na to što je Auschwitz i metafora. Ali metafora isključivo za logore u koje su ljudi zatvarani u ime ideje o rasnoj, vjerskoj ili nacionalnoj superiornosti. Naravno, nije Franjo mislio ništa loše. Samo se sunovratio sa svoje hiperbole, na što kao govornik i propovjednik ima pravo.

Ali nešto drugo je u Franjinoj propovijedi svjetlosnim godinama daleko od konstatacija Hansa Künga. Umjesto da govori o Crkvi ili barem o kršćanima, Franjo nakon Auschwitza govori o nama ljudima i o našoj ljudskoj odgovornosti za svu tu okrutnost. Naravno, takav njegov govor ne stoji na putu nekome budućem čovjeku, kršćaninu i rimskom biskupu da pođe u Auschwitz, pa da muški proguta suze, i progovori o “vlastitoj krivnji” i o “krivnji” Crkve i crkava. Bi li to oslabilo instituciju kojoj je rimski biskup na čelu? U univerzalnom smislu ne bi, nipošto. To bi samo od nje odalečilo, stigmatiziralo, može biti ozloglasilo one koji se smatraju vjernim članovima crkvene zajednice, a smatraju da Crkva nikada ni za što nije kriva ili da su oni kao kršćani izuzeti od odgovornosti za zločin. Zločinci su drugi, a kad pojedini nominalni kršćanin učini zločin, on to čini kao – čovjek.

Ali postoji još nešto: jasan govor o onome na čemu u slučaju Holokausta insistira Hans Küng podrazumijeva i odalečivanje onih dijelova Crkve koji smatraju da nikakvog zločina nije ni bilo. A ako ga je i bilo, da taj zločin ni u najdaljem smislu nije u vezi sa crkvenim praksama i učenjima. Na takvo što Franjo, očito, nije spreman. I ne treba mu se čuditi što nije.

 02. 08. 2016

senoworks