TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Gabi Novak i B-strana singlice kupljene u petak 28. studenog 1969.

  • Objavljeno u kultura
Gabi Novak i B-strana singlice kupljene u petak 28. studenog 1969.

U jednoj od ladica Sepetarevca, među gomilama starih računa i novinskim izrescima s receptima za pripremanje zimnice, koje sam bez većih provjera trpao u veliku crnu vreću za smeće, jer bi svako zagledanje selidbu pretvorilo u beskrajan i nedovršiv proces, pronašao sam paragon-račun, ispisan kemijskom olovkom: “G. Novak – Otišel je, cijena 80 i datum 28. 11. 1969.” Papirić, jedva od dlana veći, slučajno mi je ostao u ruci. Slučajno sam na njega spustio pogled, i samo su teška muška ruka, kvalitetna kemijska olovka i neispisan, školnički rukopis, učinili da i nakon pedeset godina tekst bude toliko čitljiv da ga u tom letimičnom preletu pročitam.

Malo poslije sam provjerio na internetu, 28. studenog 1969. bio je petak. Tog dana je, dakle, moja majka – jer to nije mogao biti nitko drugi – u robnoj kući na uglu Dalmatinske i Titove kupila singlicu Gabi Novak. Taj podatak više ništa ni o čemu ne govori, ničije se stvarnosti ne tiče, a pri selidbi nisam pronašao ni gramofonsku ploču za koju nalazim račun, ali ipak kao da sam ozaren ovim otkrićem, toliko i tako da ga se ne mogu osloboditi, ne mogu ga zaboraviti ni nakon što je sve gotovo. Kako se sjetim tog računa, tako mi se ispočetka krenu razvijeti pretpostavljene okolnosti tog pretprazničkog petka. Majci je dvadeset i sedam godina, radi u Službi društvenog knjigovodstva, sama je na Sepetarevcu, dok smo mi, Nono, Nona i ja, u Drveniku. Zašto nas nije pošla obići? Možda je na Ivan planini pao veliki snijeg, možda joj se nije dalo, pošto je te godine Dan Republike pao u subotu, tako da je uz vikend još samo ponedjeljak neradni dan? Drugo je malo vjerojatno, jer je često znala doći i samo na dva dana.

I tako je, obuzeta slatkim samosažaljenjem, otišla, da se utješi, na odjel muzikalija i kupila ploču. Vjerojatno je račun slučajno sačuvala i onda je taj papirić u nizu najnevjerojatnijih slučajnosti, koji bi nadmašio sva velika svjetska čuda, samo kad bi postojali razlozi za njegovu rekonstrukciju, ostao na Sepetarevcu sljedećih pedeset godina, nadživjevši redom sve stanare, tako da dođe meni pred oči, kao forenzički nalaz i trag svega što je zaboravljeno i zameteno.

Na omotnici boje sepije dugokosa Gabi Novak izvirivala je iza brezina debla. Njezino ime, bez prezimena, kao i naslovi dviju pjesama s ploče ispisani su imitacijom gotice. Na stražnjoj strani vidimo kako gazi po opalom jesenjem lišću, šumom koja bi, ne znam zašto mi se tako čini, mogla biti maksimirska.

Singlica sigurno nije kupljena radi pjesme na A strani. Nije vjerojatno da ju je majka više nego jedanput preslušala. Kada nekoliko godina kasnije naslijedim i ploče i pravo upravljanja gamofonom, i ja ću je, bit će, samo jednom čuti. Tek nakon godina i godina života u Zagrebu steći ću odnos prema kajkavskim popevkama. Ona ga neće steći nikad. Zato se na B strani nalazila pjesma zbog koje je pošla u kupovinu i koja je, sad zamišljam, bila savršen soundtrack za to njeno dvadesetdevetnovembarsko samovanje na Sepetarevcu. Pjesma koju sam i ja kao dječak zavolio, a volim je i sad, premda ne znam kad sam je izvan svoje glave i izvan glazbene mašte posljednji put slušao.

“Duga je, duga noć” po jednom je tipična za onodobne singlove: nije originalno pisana, nego je prepjev Claudia Cavallara i Giancarla Bigazzija. Otpjevao ju je iste te 1969, samo nekoliko mjeseci ranije, Mario Tessuto. Bio je to veliki talijanski ljetni hit, koji se, naravno, čuo i s ove strane granice. Naslov pjesme bio je – “Lisa dagli occhi blu”, zvučala je muški čežnjivo, ali nipošto fatalno, da bi se onda Plavooka Liza u svojoj slavenskoj varijanti natopila mrakom, a bogme i tugom. (Opet sam o njoj mislio gledajući “Hladni rat” Paweła Pawlikowskog, možda zbog crnobijelog ugođaja paragon-računa, Gabine pjesme i života moje majke, a možda i zato što Pawlikowski pokazuje kako film može biti savršen esej o pjesmi. Kako ne snimam filmove, volio bih napisati roman koji bi mogao biti esej o pjesmi.)

Na omotnici nije pisalo ime hrvatskog tekstopisca. Uz Cavallara i Bigazzija pridodan je samo aranžer Krešimir Oblak, ali na službenoj stranici Gabi Novak stoji da je tekst napisao Arsen Dedić. To nas se, zapravo, i ne tiče, ali sljedeće godine njih dvoje će postati par. To što je u njenom glasu na ovakav način i u ovakvim riječima čuo pjesmu “Lisa dagli occhi blu” vjerojatno govori nešto i o ljubavi.

“Duga je, duga noć/kad nekog čekaš i kad si sam,/i sad su tužne moje misli,/izgubljene dok je dan,/muziku svog srca slušat ću i noćas, sama”. Tako je pjevala Gabi Novak kroz sarajevsku noć i maglu, onu kasnonovembarsku 1969, pa mnogih sljedećih godina, najprije kroz zvučnike nekoga starog Iskrinog mono gramofona, a onda kroz Toscu 15 i Toscu 21, sve dok pjesmu nije preteklo vrijeme. Majka se trajno udaljila od gramofona, a ja sam se, odrastajući, obratio nekoj drugoj muzici, onoj koja će me odgojiti i u velikoj mjeri formirati moje poglede na svijet. Do sljedećeg pojavljivanja Gabi Novak proteći će dugo vrijeme i u njemu, tom vremenu, jedan rat i jedno iskorijenjenje.

Na Ilidži, u Kasindolskoj kod barba Nacija, bila je jedna još mnogo starija singlica Gabi Novak. Sivo-plavkasta omotnica sa slikom – izrezanom bistom – vrlo mlade pjevačice, s frizurom kakve će ponovo ući u modu u dvadeset i prvom stoljeću, u dizajnu onoga najmoćnijeg Zagreba, Zagrebačke škole crtanog filma, zagrebačke moderne arhitekture… Godina je 1959, prvi festivalski nastup Gabi Novak i odmah pobjednička pjesma. No, sljedeće, 1960. u izmijenjenom će aranžmanu ova pjesma biti dio soundtracka filma “Ljubav i moda”, velikog kino hita, koji će proizvesti instant sliku neke drukčije Jugoslavije, koja će estetiku omladinskih pruga mijenjati slikom jedne bezbrižne zaljubljive mladosti na vespama i u talijanskim automobilima. Gabi Novak pojavit će se licem i figurom u filmu “Ljubav i moda”, ali to će pred moje oči i uši doći mnogo, mnogo kasnije. Pjesmu “Ljubav ili šala” slušat ću u Kasindolskoj, s mnogo boljeg Nacijevog gramofona, i u verziji koja je, zapravo, kao i omotnica ploče, bila apsolutno superiorna onom što je uslijedilo deset godina kasnije. Ovo je bio neki posni i ljupki džez, a ono će biti zabavnjak uz pomoć revijskog orkestra, od kojeg je samo tama u Gabinom glasu mogla načiniti čudo, kojemu će Arsen onda pridodati taj tekst o dugoj noći, ispjevan tamo gdje su nekad bile modre Lizine oči.

Kako siječnja 2019. stoje stvari, od te 1959. kada je barba Naci kupio svoju ploču, koju je, kao i sve svoje ploče, nevjerojatno uredno čuvao, prošlo je tačno šezdeset godina. I on je mrtav, kao što su, izgleda, već mrtvi svi likovi iz mojih knjiga, a Gabi Novak i dalje pjeva. Ne samo s ploča, nego i iz vlastitog grla. Nije operna pjevačica, ne pjeva kao da planine pomjera, nije se trošila po kavanama i sumnjivim pozornicama, nego je damski, u dva-tri koraka prekoračila to dugo vrijeme, tako da zvuči isto onako kako je zvučala prije šezdeset godina. Ili zvuči bolje, jer joj se u glasu više ne čuju strah i nesigurnost. Moj život, i još nekoliko godina koje su mu prethodile, obuhvaćeni su glasom Gabi Novak. A onda i životi tih mojih mrtvih ljudi, gramofonskih ploča koje su kupovali i prema kojima su se različito odnosili. Nad njima blag i mekan, kao da nikada njime nije na nekoga podviknula, glas je Gabi Novak.

Zahvaljujući njoj i onom slučajno sačuvanom i nađenom računu za njezinu ploču, ja danas mogu rekonstruirati praznički novembarski vikend moje majke, iz godine 1969. Znam gdje je bila te subote i nedjelje, što je radila i s kim je razgovarala. Ili mi se barem čini da mogu. Na Sepetarevcu u to vrijeme nije bilo telefona. Pušila je i slušala ploče. A onda je u našoj ledenoj kupaonici pjevušila duga je, duga noć, ne bi li je nekako prošla ova hladnoća. Zatim je utrčavala u toplu sobu i u krevet, ne pomišljajući još uvijek da je život kratak i da je Gabi Novak besmrtna.

miljenko jergović 02. 03. 2019.

senoworks