TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Jergović: Nijemci u Sarajevu

  • Objavljeno u kultura
Jergović: Nijemci u Sarajevu

U naselju baraka, koje je započinjalo ispred razrušenog templa – novoga sefardskog hrama, i širilo se blatnom ledinom, zaklonjenom s dvije strane nizovima zgrada u ulici Jugoslavenske narodne armije i na Obali Vojvode Stepe, pa se prostiralo sve do iza Prve gimnazije, živjeli su Nijemci iz Vojvodine i Slavonije, protjerani prilikom čišćenja tih pokrajina od sluga okupatora, a potom i od sveg etnički nepoćutnog stanovništva.

Nakon što su ih odmah po završetku rata partizani sve sakupili u deportacijskim kampovima, koji su, barem po uvjetima života, hladnoći, gladi i epidemijama zaraznih bolesti, sličili nacističkim koncentracijskim logorima, bezuspješno su ih pokušali transportirati u Njemačku. Sravnjena sa zemljom i okupirana od savezničkih armija, Njemačka se nije mogla brinuti ni za vlastite građane koji su ostali bez krova nad glavom, pa su stočni vlakovi puni ljudi vraćeni s granice ili ne bi ni krenuli prema tom kobnom Vaterlandu, koji je narodu folksdojčera trebao zamijeniti izgubljeni Heimat. I jedno i drugo bila je domovina, a razlike u značenju tih riječi bit će naknadno naglašene sudbinama milijuna prognanih ljudi.

Da ne bi morali ponovo formirati logore, a vjerojatno su i sami bili svjesni neugodnih asocijacija i kobnih sličnosti s nacističkim logorima, bivši partizani su tada prerasporedili folksdojčerske obitelji širom Jugoslavije, po barakama i napuštenim izbjegličkim naseljima, gdje će čekati da konačno budu prognani. Godinama će to trajati, dok se Njemačka obnovi i izgradi, a oni će umirati od bijede, očaja i starosti, otplaćujući svoje i tuđe dugove, sve dok se napokon ne nasele u zemlju gdje će, doživotno, biti stranci, e da bi njihova djeca bila Nijemci, koji će na ime kolektivne odgovornosti žrtvovati porodična sjećanja.

U vrijeme kada započinje ova priča, u kasno ljeto 1946, ti ljudi su u stočnim vagonima dopremljeni na staru željezničku stanicu na Marijin dvoru, odakle su, pod vojnom pratnjom, sprovedeni do samog centra grada, do jevrejskoga templa i napuštenih baraka, o čijim prethodnim namjenama ne znamo ništa.

Već sutradan, predsjednik Mjesnog odbora penjao se na najviši, peti kat (lift odavno nije radio) zgrade u Ulici JNA, odmah pokraj templa. Pozvonio je uz pločicu s imenom Franje Rejca i tražio drugaricu Olgu.

– Ja sam – rekla mu je.

– Mogu li da uđem?

I ušao je, ali ona se nije uznemirila. To je, možda, čudno: nikada se ne bismo stigli uplašiti kada bi nam, tokom naše štublerovske povijesti, predstavnici vlasti banuli na vrata. Bit će da smo bili spore pameti, jer bi nas kasnije hvatao strah, pa bismo se pogledima pitali što je taj od nas htio, osim onoga što je rekao da hoće. Jer uvijek oni hoće više od onoga što kažu da hoće, a građanin bi trebao biti toliko lucidan da shvati što je to što je predstavnik vlasti htio.

Predsjednik Mjesnog odbora znao je da Olga govori njemački, štoviše, znao je i to da ona njemački jako dobro govori, toliko dobro da bi u nekoj drugoj situaciji to već moglo biti sumnjivo, pa joj je ponudio da bude kvartovski povjerenik za podjelu tačkica i kartica za racionalizirano snabdijevanje. Zauzvrat neće dobivati plaću, nego će njezina porodica biti prebačena u viši opskrbni razred i primat će bolje američke konzerve, više brašna, ulja, sapuna, mlijeka u prahu.

Tako je moja nona dobila prvi posao u životu – do tada je radila samo kao majka i domaćica – i postala je glavna, ako ne i jedina veza između svijeta folksdojčerskih baraka i grada u kojem su se barake nalazile. Osim što su živjeli u smrtnome strahu od svakoga tko bi im se približio, ili tko bi slučajno ili kakvim poslom zašao u njihovo skriveno naselje, ti ljudi su izbjegavali baš svaki, pa i najnedužniji kontakt s građanima. Nisu prihvaćali ni nečiju usputnu ili slučajnu ljubaznost.

Kao da su izbjegavali i samu mogućnost da nogom pogaze sarajevski asfalt, ili da na neki drugi način upišu svoje živote i sudbine u kronike grada. O njihovom boravku u Sarajevu ne postoje novinska svjedočanstva, povijesni dokumenti ili tekst, historiografski ili književni. Sedamdesetak godina kasnije, nema potvrde ni dokaza da je postojalo naselje njemačkih baraka. Tih ljudi nikada nije bilo.

U isto vrijeme kad i ovi nevoljnici, u Sarajevo su počeli da stižu njemački stručnjaci s porodicama. Dolazili su iz istočnih i zapadnih dijelova Njemačke, iz razrušenih i opustošenih industrijskih gradova, kao prvi poslijeratni europski gastarbajteri. Inženjeri, mehaničari, električari, građevinari, projektanti, ljudi s fakultetima ili vrhunski majstori svoga zanata, stigli su da u Sarajevu rade i zarade, da prežive dok im se zemlja ne obnovi i ne podigne, pa će za njihovim znanjima i u Njemačkoj biti potrebe.

Smještali su ih, kako bi dolazili u Hotel Poštu, u Kulovića ulici. Živjeli su tamo, hranili se i bilo im je dobro. Nakon ratnih strahota i života pod savezničkim bombama, nakon dvanaest godina Hitlerove vladavine, tokom koje svatko za sebe zna koliko se napatio, ali čime je i kako opteretio vlastitu savjest, tim je Nijemcima dolazak u Jugoslaviju i u Sarajevo morao biti nekakvo rasterećenje duše i tijela. Muškarci – a uglavnom su oni radili, a žene su čuvale djecu – brzo su se prilagodili lokalnim radnim navikama, srodili se s radnicima i malo pomalo učili jezik. Od svih Nijemaca u Sarajevu, a grad ih se od 1878. nagledao raznih i svakakvih, ovi su bili nekako najotvoreniji i najdruželjubiviji. Silno bi se radovali svakome tko zna njemački, pa je naš stan u Ulici Jugoslavenske narodne armije, nekadašnjoj Tašlihanskoj, često bio pun Nijemaca. Olga i Franjo su se, bez ikakvog zazora, družili s njima i međusobno se posjećivali – godinama kasnije, Franjo će kao penzioner honorarno voditi knjigovodstvo u Hotel Pošti, tada Nijemaca odavno neće biti – ne osjećajući nikakvo opterećenje frustracijama ratnih godina. Ne bi im na um palo da je netko od tih ljudi, možda, ubijao po Ukrajini i Bjelorusiji, ili da je neki od tih finih inženjera konstruirao plinske komore u Auschwitzu. Da su ikad posumnjali, samo bi otežali vlastitu muku i tugu, jer je i Mladen poginuo u njemačkoj uniformi.

Između Hotela Pošta i templa nema ni sto koraka. Između ovih Nijemaca i onih Nijemaca nije bilo zida, niti ikakve vidljive prepreke. Malo je vjerojatno da su vlasti vodile računa o tome da prognani banatski Švabe iz naselja baraka ne komuniciraju s njemačkim inženjerima i majstorima iz Hotela Pošta. Nisu to ni morali činiti, jer su u tom trenutku sreća i nesreća bile tako jasno među ljudima podijeljene, da nije bilo načina da se izmiješaju. I premda su bili zajedničkog jezika i pripadali su istome narodu, bili su međusobno udaljeniji nego što su ikada mogli biti udaljeni od Jevreja, Srba ili Hrvata.

No, postojala je u Sarajevu i treća skupina Nijemaca, onih domaćih, koji se za vrijeme rata nisu kompromitirali i koji su nakon 1945. normalno nastavili živjeti. Za razliku od Karla Stublera, koji je živio na Ilidži, na samome rubu grada ili već na selu, kojeg su namjerili poslati u deportacijski logor, pa su ga spašavali Alesa Božić i Srbi iz Kasindolske, Nijemce i Austijance koji su živjeli po stambenim zgradama u centru grada nitko nije dirao. Naravno, za svakoga se dobro znalo što je radio i gdje je bio od aprila 1941. do aprila 1945, i nikome se ništa nije praštalo. Ali ako netko nije bio kriv, onda je nastavljao živjeti kao sav drugi svijet. I opet se 1946. i sljedećih godina moglo čuti kako ljudi na glavnoj, Titovoj ulici, i po gradskim kafanama razgovaraju njemački. Bio je to njihov jezik, i govorili bi glasno, kao što, u pravilu, govore Sarajlije, tako da se putniku i strancu može učiniti da su svi u tom gradu malo nagluhi.

Ti ljudi su, kao i Olga i Franjo, razgovarali i družili se sa stručnjacima iz Hotela Pošta, dok su oni nevoljnici iz baraka bježali i od njih, kao što su bježali i od svakog drugog Sarajlije koji bi im se slučajno prikučio ili bi po nekom poslu zašao u njihovo skriveno naselje.

U rano proljeće 1947. pojavili su se ispred Hotela Pošta, s torbama i kartonskim koferima, gospodin i gospođa Püframent. On je bio visok i plav, gospodin Heinrich, jedan od onih idealnih Nijemaca, koji će petnaestak godina kasnije u svojim opel olimpijama krenuti prema Jadranu, a ona – ime smo joj u međuvremenu zaboravili – zgodna, čusta Švabica, zdravo seljački rumena, pokušavala je dovesti u red dvoje djece, barem dok se ne prijave na recepciji i ne usele se, a poslije neka divljaju…

Mašinski inženjer Heinrich Klaus Püframent dobio je posao u željezničkoj radionici. Trebao je nadgledati popravak parnih lokomotiva i manevarki, ne bi li se nekako doveo u red željeznički vozni park, koji je u ratnim godinama bio posve zapušten i opustošen diverzijama partizanskih ilegalaca, mašinovođa, majstora u radionici i skretničara. Oni, većinom, nisu bili razotkriveni, partijska mreža na željeznici nije razbijena ni u onih nekoliko strašnih tjedana Luburićeva terora, nego su i sad tu radili, pa je, između ostaloga, posao inženjera Püframenta bio da nauči majstore da za narodno dobro poprave mašine koje su, također za narodno dobro, u vrijeme rata pokvarili.

Ljudi su njemačkoga inženjera dobro prihvatili, posao je krenuo, a s poslom i društveni život. Inženjer je tako upoznao i Franju Rejca – tada već konstruktora reda vožnje, visokoga činovnika u vrlo urednom i ispeglanom odijelu, kakva se u ta rana akcijaška vremena baš i nisu često viđala – Franjo je govorio hochdeutsch, bez ikakvoga stranog naglaska, što je inženjera, već naviknutog na iskvarenu sarajevsku varijantu bečkoga govora, bilo iznenadilo, pa je pomislio da je gospodin Rejc Nijemac.

– Ne, nisam Nijemac, nego sam Slovenac. Nijemac mi je punac.

Püframent se iznenadio kako se to, zahvaljujući puncu, progovori jezikom Thomasa Manna, ali nije postavljao nikakva pitanja. Ipak je on u ovoj zemlji bio gost s vrlo nezgodnom, okupatorskom, reputacijom. Ali Franji ništa nije vjerovao. Kasnije će, kroz smijeh, priznati kako je mislio da je kamarad Rejc sovjetski čovjek, zadužen da drži pod kontrolom tu jugoslavensku suradnju s njemačkim stručnjacima.

Uskoro su Piframentovi počeli svakoga petka dolaziti kod nas na sijelo. Piframentovica bi s nonom u kuhinji nadgledala pripremu sirotinjske gozbe, pa bi međusobno, dok su se u pećnici pekli krumpiri u kori, razmjenjivale recepte za pašticadu, čokoladnu tortu i zečetinu ala vild, ne nadajući se, vjerojatno, da će ih ikada iskoristiti, ili da će ikada doći vrijeme kada će se opet jesti kao što se jednom davno jelo. Nona se sjećala vremena od prije rata, a Piframentovica se uopće nije željela sjećati. Ili nije htjela govoriti o tome kojeg se vremena sjeća.

Za to je vrijeme, u dnevnoj sobi, Franjo raspravljao s inženjerom o svjetskoj politici i o budućnosti željeznice. Poslije bi, svaki svojoj ženi, hvalili pamet i kulturu onoga drugog, a da nikada jedan drugoga ne priupitaju što su radili u ratu. Piframentovi su znali da su Olga i Franjo u ratu izgubili sina, ali nisu se usudili pitati kako je Mladen umro, na kojoj strani i u kakvoj uniformi? A oni Pifrmentove nisu pitali što su oni u to vrijeme radili, kako su živjeli i gdje su bili.

Za to vrijeme, djeca su divljala po kući.

Djevojčica se zvala Wiebke, i bila je vršnjakinja njihove kćeri. Uwe, mlađi brat, bio je živo – govorio se zločesto – dijete, i samo je gledao gdje će se popeti, kako će što razbiti i kako će se na koncu strmoglaviti u sigurnu smrt.

Djevojčice bi trčale za njim, vikale: ne, Uwe! ne Uwe!, onako kako su čule od Piframentovice, ali on ih nije čuo, kao što ni majku ne bi čuo, nego se nastavljao penjati, verati, puzati uza zid, otporan na silu gravitacije, a njih dvije, starmale, kažnjavale su ga dlanom po turu, ali Uwe je bio otporan i na udarce, mogle su ga tući koliko su htjele, on im je samo migoljio iz ruku i nastavljao dalje. Penjao se, verao, puzao uza zid i trčkarao po stropu – nemoj, Uwe, past ćeš na glavu! – ali ni oca nije čuo.

I tako bi svakog petka Uwe divljao po našem stanu, i nikome to nije smetalo. Djevojčica se radovala, jer bi tad živnuo ovaj sumorni dom, i na nekoliko sati više nitko ne bi mislio o onome što se nepovratno dogodilo, niti bi itko ikoga optuživao, i svi su bili dragi i voljeni.

Da nije bio živ dječak, neosjetljiv na bol, nego da je bio metafora, Uwe Püframent bio bi jedna njemačka metafora. Ali stvarni ljudi, čak ni sasvim mali dječaci, nikako ne mogu biti metafore.

Subotom ujutro dijelile su se tačkica za snabdijevanje: jednom mjesečno, svake druge sedmice, a nekad i svake subote. To je zavisilo od neutvrdivih, konspirativnih ritmova i birokratskih pravila, o kojima se mi nismo smjeli raspitivati.

Olga Stubler, ustvari drugarica Rejc, povela bi djevojčicu. Od četvrtog kata na kojem su stanovali, a zapravo petoga, jer se prvi, ne zna se zašto, nazivao visoko prizemlje, bilo je više stepenica, nego što je bilo koraka od ulaza u zgradu do prve barake.

Čim bi ugledali njih dvije, počeli bi se sklanjati u svoje izbe, sakrivati se i praviti se nevidljivima. Ponašali su se, ti Švabe, kao urođenici iz neke čudne, neistražene afričke zemlje. Samo što su bili bijeli.

Uzalud je Olga sa sobom vodila djevojčicu, misleći da se tad neće plašiti i da bi im se preko nje mogla približiti. Nikada se to neće dogoditi.

U naselju je bilo vrlo malo odraslih muškaraca. Nekoliko staraca, šepavi mladić i još jedan bez ruke, te dvojica na kojima se nije primjećivalo da im nešto fali.

Žene su, sve redom, bile u narodnim nošnjama. U širokim, cigovanim suknjama, s tamnim bluzama i maramama izgledale su savršeno neprikladno. Kao književni likovi koji su se, greškom slovoslagara i štampara, našli u pogrešnoj priči, i sad ne mogu nikako iz nje da izađu.

Djevojčice su bile u istim takvim, minijaturnim suknjama, u tamnim bluzama i s maramama.

Muškarci su govorili naš jezik, ali žene nisu. Ili su se pravile da ga ne razumiju, ili ga stvarno nisu znale. To je bilo neobično, jer su starci govorili srpskohrvatski kao da nisu stranci. Razvlačili su riječi, kao svi Vojvođani, i njihov je govor zvučao posve domaće i vrlo dobrodušno. Bilo nam je nevjerojatno da Nijemci govore upravo tako. Ako već znaju naš jezik, mislili smo, trebali bi ga govoriti nekako ružnije i grublje. Trebali bi govoriti, recimo, kao da su s Romanije ili iz Kalesije, a ne ovako. Skoro da čovjek posumnja da to, možda, i nisu Nijemci, nego je netko napravio neku gadnu grešku kad ih je istjerao iz njihovih kuća koje više nisu bile njihove, nego su bile naše, oslobođene.

U rujnu 1949, u to gladno doba kada je zbog Titovog revizionizma država bila izolirana od zemalja narodne demokracije, a na Zapadu je bila slabo prihvaćena zbog puta u socijalizam i odnosa prema neprijateljima revolucije, s Franjinom i Olginom kćeri u isti su razred krenula djeca prognanih Nijemaca.

Mihajlo, koji će, ako preživi, postati Michael, bio je vrlo agresivan. Čim bi ga krivo pogledali, on je započinjao tuču. Bez imalo one dječje lukavosti, lišen potrebe da se ikome svidi, prljav i sav u modricama, Mihajlo se životinjski borio za život. Od svih očaja, u ovoj dugoj stublerovskoj priči, Mihajlov je očaj najveći. Prezime mu ne pamtimo.

Laura i Maria su, kao i njihove majke, nosile cigovane suknje, ali su skinule marame s glava. To je bio jedini znak da su krenule u školu.

Laura ni sa kim nije razgovarala, i stalno je plakala. Na velikom i malom odmoru, kada bi se druga djeca sjurila u dvorište, Laura je ostajala u razredu da plače. U početku je plakala zbog neke svoje tuge i nevolje, a poslije je plakala iz navike, jer nije znala što bi drugo radila. Plakala je iz istih razloga zbog kojih se Mihajlo tukao. Ali ona je bila pomirena da je više neće biti. Ako je preživjela, Laura je danas sedamdesetogodišnja njemačka umirovljenica. Ako je imala sreće, više se ničega ne sjeća.

Maria je od njih troje bila najčvršća. Kad bi joj se neka djevojčica zamjerila, ona bi ju krvnički potegla za kikicu ili pletenicu. Bila je glasna i autoritativna, upadala je učiteljici u riječ, nestrpljivo se javljala kada bi znala odgovor na neko teško pitanje iz matematike i srpskohrvatskog. Da se nije znalo čija je i odakle je, i da nije bila Maria, s naglaskom na drugom a, nego da je bila Marija, vidjeli bismo u njoj tipičan sarajevski curetak, bistar i probitačan, koji će uskoro postati komandir čete na omladinskoj radnoj akciji Autoput ’59, pa omladinska funkcionerka i članica Saveza komunista Jugoslavije, vrijedna i aktivna u radnom kolektivu…

Ali i Maria je bila predviđena za progonstvo.

Učiteljice su se prema malim Švabama odnosile kao prema svim drugim đacima. Strogo i pravedno, u skladu s oskudnim vremenima i proklamacijama proleterskoga internacionalizma, vodeći računa o još uvijek starinskim pedagoškim pravilima, kada su se dobri đaci javno istaknuli, a loši, također, javno, sramotili. Ali nisu znale što bi s Laurinim plačem, koji se nikako nije uklapao u atmosferu sveopćega optimizma, a još bi im nekako i nalijegao na njihove odrasle savjesti.

Učiteljica bi prišla i pomilovala Lauru po glavi. I svi bismo onda vidjeli kako se Lauri tresu ramena. Učiteljica bi naglo povukla dlan, kao da je jagodicama prstiju dodirnula vreli štednjak. Nekoliko dana kasnije, zaboravljala je, pa bi opet pomilovala Lauru. I sve bi se ponovilo…

U proljeće 1952, Mihajlo, Maria i Laura nisu više došli u školu. Učiteljica je prije prvoga sata rekla da su se – odselili. Kamo, pitao je netko. U Njemačku, mirno je odgovorila. I to je bilo, zapravo, sve što će u sljedećih šezdeset godina biti rečeno. Nitko nije ni primijetio da je nestalo žena u cigovanim suknjama, koje nisu govorile naš jezik, i njihovih očeva i djedova, koji su razvlačili riječi, dobrodušno po vojvođanski.

Odjednom više nije bilo ni baraka, obnova i izgradnja bile su u punom jeku, iznikle su kuće na mjestu gdje je bila blatnjava ledina, a uskoro će biti obnovljen i temp. Njega će sarajevski Jevreji darovati svome gradu, i tu će biti najakustičnija koncertna dvorana u Bosni i Hercegovini. Da ne bi zvrljila prazna kad nema koncerata, u njoj su se, tokom sedamdesetih i osamdesetih, svakodnevno održavale kino predstave, uglavnom akcionih filmova i trilera. I usred julske i augustovske jare, unutra je uvijek bilo hladno, pa se na jutarnjim i ranim popodnevnim projekcijama tu hladila i dremuckala sarajevska cigančad i jalija.

O tih pet ili šest godina, koliko su banatski Švabe proboravili u Sarajevu, nema traga u novinskim dokumentacijama, kronikama ili romanima, inspiriranim tim vremenom. Tužni i uplašeni minuli su gradom kao ljetni pljusak, poslije kojega se asfalt brzo osuši. Već sutra nitko ih se nije sjećao. Osim djece iz razreda, ali i oni će uskoro zaboraviti Mihajla, Mariu i Lauru, čije je stranice učiteljica prekrižila, pomoću ravnala i naliv pera, pažljivo povlačeći crtu iz gornjega lijevog u donji desni kut, a onda je po sredini, preko ocjena iz poznavanja prirode i društva, matematike i srpskohrvatskog, koje više nikome neće biti važne, krasopisom ispisala: Odselio.

Tako je stavila i za obje djevojčice. Birokratski jezik izbjegavao je osjećaje i bilo kakvo srođivanje s onima kojih više nema, a katkad i rod u riječi i rečenici opreznome kancelarijskom umu djeluje kao nepotrebna i opasna emocija.

U vrijeme njihova iseljenja i nestanka, inženjer Püframant, sa gospođom i djecom, još uvijek je živio u Hotelu Pošta. I dalje su svakoga petka dolazili kod nas na sijelo. Uwe i Wiebke išli su u školu, govorili su srpskohrvatski kao što ga i mi govorimo, i sve je bilo tako normalno i obično. Samo što kafa više nije bila Divka, načinjena od preprženog ječma, nego se pila prava kafa, etiopska.

Franjo i Olga su se sprijateljili i s inženjerom Petstotnikom i njegovom ženom, također Nijemcima iz Hotela Pošta, ali oni su se 1949. morali iznenada vratiti u Njemačku. Samo je jednoga petka stigao befel u ponedjeljak, ranom zorom, moraju biti u specijalnom vlaku, koji će ih, mimo redovnih linija i reda vožnje, prevesti u Madžarsku i onda dalje, u Dresden, grad koji već četiri godine nije postojao. Petstotnikovi su bili rođeni u Dresdenu, i njihovi roditelji bili su iz Dresdena. Jednoga dana, u kasnu zimu ili rano proljeće 1945. zatulila je uzbuna, i njih su se dvoje kao disciplinirani Nijemci spustili u sklonište. Kada su izašli van, Dresdena više nije bilo. Ni prijatelja, ni rođaka, nikoga i ničega u Dresdenu više nije bilo. Nisu osjetili strah, ni žalost zbog gubitka, jer je svega tako naglo i tako temeljito nestalo, da čovjek nije imao vremena za neke obične osjećaje. A na kraju, i strah je samo jedan običan osjećaj.

Jedino što se dogodilo tog dana i noći, te sljedećeg dana i noći, jest da Petstotnikovica više nije mogla zatrudniti. Ni jedno, ni drugo nisu bili u stanju tačno na objasne u čemu je stvar, u kakvoj su vezi američke bombe i njezin graviditet, ali nono, a pogotovo nona, vjerovali su im na riječ.

Kada je stiglo naređenje da se moraju vratiti u Dresden, Petstotnikovici se stužilo. Samo je bez prestanka plakala, kada su u nedjelju, ranim jutrom, došli da se oproste. On je bio ozbiljan i o sutrašnjem je putovanju govorio kao o nečemu što treba biti vrlo profesionalno izvedeno. Sudbina je bila poput motora koji treba popraviti.

Donijeli su nam stvari koje u brzini nisu mogli ponijeti: porculanski servis za čaj i dvije srebrne kašičice s monogramom. U sljedećih pola stoljeća servis će se, onako usput, porazbijati – po tome ću konstruirati jednu fikcionalnu epizodu iz romana “Psi na jezeru” – jedna će žličica biti izgubljena, a druga još uvijek postoji, kao živa potvrda da su Petstotnikovi nekada živjeli u Sarajevu.

Olgi i Franji bilo je te nedjelje, u februaru 1949, na vrh jezika da Petstotnikovima predlože da ostanu, ali je riječ ostala prešućena. Nisu njih dvoje voljeli Staljina, ni Waltera Ulbrichta, u Dresdenu nisu imali ni kamen na kamenu, a u ove dvije-tri godine života u Sarajevu tem su dahnuli dušom, tem su se zbližili s ljudima i naučili jezik, tako da baš nikakvog razloga nije bilo da se u ponedjeljak nađu na staroj željezničkoj stanici na Čengić vili, s dva kartonska kofera, na putu u Istočnu Njemačku, čija je partija odlučno osudila revizionizam jugoslavenskih drugova, izdaju proleterskoga internacionalizma i veliku povijesnu avanturu maršala Tita.

Olga ih je pratila na stanicu. Još uvijek nije svanulo kada je vlak isplovio iz stanice, odnoseći Petstotnike. Nikada ništa o njima nećemo čuti. Iako su obećali da će se javiti, pisma nisu stizala. Za njima je ostao čudan, nesiguran dojam, i s njim jedno sitno ali neprolazno grizodušnje, da bi Petstotnikovi ostali, samo da je netko od njih dvoje, Franjo ili Olga, takav prijedlog prevalilo preko jezika.

Ali često se Stubleri nisu miješali ni u vlastite sudbine, a kamoli bi se petljali u živote drugih.

Frau Maria Püframent u Sarajevu je treći put zatrudnila.

Za inženjera i nju bila je to velika radost. Wiebke i Uwe bili su sretni jer će dobitiseku ili bracu. Seka će, za razliku od njih dvoje, biti rođena Sarajka i prava Jugoslavenka, čime će onda i njih dvoje biti malo manje Nijemci, i bit će više naši.Nitko njima nije rekao nešto ružno, samo zato što su Nijemci, ali svejedno su Wiebke i Uwe htjeli biti skroz naši.

Bila je šesti mjesec noseća, kada je jednoga dana stajala u redu za kruh. Više to nije bilo vrijeme one najgore poslijeratne gladi i oskudice, ali se i dalje stajalo u redovima, i stajat će se tako u redovima sve do kraja jugoslavenske povijesti, samo što će artikli zbog kojih se stoji postajati luksuzniji.

Frau Maria je, međutim, još uvijek stajala u redu za kruh, a sjećanje na rat bilo je vrlo živo. Istina, Sarajevo se i tada, kao i pola vijeka kasnije, ponosilo time što nitko nikoga ne pita za naciju i za Boga kojem se moli, u čemu leži i razlog zbog kojeg se većina Nijemaca iz Hotela Pošta tako brzo i lako prilagodila i orodila s lokalnim običajima i mentalitetom. Pa je onda tako, prevarena tuđom ljubaznošću ili već i sama pomalo Bosanka, frau Maria zapodjenula svađu s nekom ženom, lokalnom mahalušom, kršćankom ili muslimankom, to je ovog puta svejedno, oko toga koja je ispred koje u redu za kruh. Ne zna se, i nije važno, tko je u toj svađi bio u pravu.

Ali kada je u frau Mariji ili u njezinome govoru prepoznala Njemicu, žena ju je iz sve snage udarila nogom u trbuh.

Istoga popodneva, u koševskoj bolnici frau Marija i inženjer Heinrich Klaus Püframent ostali su bez jednoga malog djeteta, kojem su se već jasno razaznavale crte lica i spol. Nismo ih pitali je li to bila djevojčica ili dječak.

Olgi je frau Marija ispričala što se događalo u redu za krug. Baš svaki detalj.

Njoj je bilo neugodno slušati, skoro da se osjećala krivom, i nešto je ružno rekla o ženi koja je u stanju zamahnuti nogom prema trbuhu trudnice. Rekla je nešto ružno o njezinoj pretpostavljenoj vjeri ili naciji, ili o zemlji Bosni, općenito, u kojoj ima takvih žena.

– Nemojte tako – rekla je Piframentovica – tko zna kakva je nju muka u životu sastavila!

Ustvari, nekako drukčije je ona to rekla, jer su njih dvije razgovarale samo na njemačkom, ali se priča u rejcovskim i štublerovskim kućama prenosila upravo tako što bi se svaki put ponovila ta vrlo narodska fraza, koju je nemoguće prevesti na njemački: tko zna kakva je nju muka u životu sastavila.

Kada bismo se vraćali na taj događaj, a s njim i na nonin razgovor s Piframentovicom, ne bismo komentirali njegovu pozadinu. Ili je, možda, nismo bili ni svjesni, dok god su Nijemci iz Hotela Pošta, a s njima i Piframentovi, bili u našim životima. Osim što je bilo prerano za povijest, između nas i njih uvijek je postojalo nešto o čemu se nije govorilo, nešto što se prešućivalo ili se naprosto nije moglo pretvoriti u riječi.

To nešto naknadno biva razlogom za priču ili za književnost. I da je tu negdje bilo pisca, da je bilo dara i vremena, mogla je biti napisana romaneskna saga, ili roman freska, ili roman toka svijesti, ili infantilizirana višetomna pripovijest, u prvom licu, iz nekoliko različitih dječjih perspektiva, ili kvazidokumentaristički roman, ili detektivski roman, pripovijedan u nekoliko vremenskih tokova, kao priča iz 1952, 1972. i 2012…

Nemamo dokaza za tu pretpostavku, vrlo kasno smo je postali svjesni, ali šezdesetak godina kasnije čini nam se da su u tom razgovoru Olga Rejc, rođena Stubler, i frau Maria Püframent, čije nam djevojačko prezime nije znano, zamijenili svoje uloge.

Olgu je grizla savjest za nešto što je učinjeno i u njezino ime, u njezinom gradu i domovini, a frau Maria je pokazivala velikodušnost, bez koje nakon 1945. život u Europi ne bi mogao biti nastavljen. Cijena za takvu zamjenu uloga bila je život jednoga nerođenog djeteta.

Godinu ili dvije kasnije, i porodica Püframent je odselila u Njemačku. Inženjer je završio sve svoje poslove, pozdravio se s prijateljima i kolegama na željeznici, i sve je proteklo u najboljem redu. Tko zna kako bi sve to izgledalo da im se treće dijete rodilo u Sarajevu.

Do 1955. i posljednji su njemački stručnjaci i majstori iselili iz Hotela Pošta, koji će tu postojati još dvadesetak godina. Poslije će od hotela ostati samo kafana, a nakon posljednjeg će rata nestati i kafane. Ostala je samo zgrada, isti zidovi, prozori i oluci.

 07. 12. 2012

senoworks