TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Jules Verne: Književnik koji je predvidio budućnost

  • Objavljeno u kultura
Jules Verne: Književnik koji je predvidio budućnost

Dvadeset tisuća milja ispod mora? Put u središte Zemlje? Tajanstveni otok? Put oko svijeta u 80 dana? Djeca kapetana Granta?

Autor: Alis Marić

Izvor: citajknjigu.com

Naravno, sve smo pročitali. Ili, većinu. Napisao ih je Jules Verne, punim imenom Jules Gabriel Verne koji je rođen 8. veljače 1828. na umjetnom otočiću Feydeu na rijeci Loirre koji je potpadao pod francuski grad Nantes. Ne možemo se ne zapitati kako je moguće da netko u 19. stoljeću piše o letećim strojevima, podmornicama, neboderima, putu na Mjesec, vođen vizijom, maštom i proučavanjem znanstvenih dostignuća?

Možemo li danas mi, netko od nas, na temelju svih znanstvenih otkrića predvidjeti, precizno, što će biti za 150 godina? Sigurno roditelji maloga Julesa nisu mogli ni pomisliti da će dječak, za kojeg su zacrtali pravo, – jednog dana biti poznat cijelom svijetu kao kjiževnik koji je imao viziju svijeta kakav oni nisu mogli ni sanjati. Živio je u doba Industrijske revolucije i fascinirala ga je geografija, znanost, putovanja i strojevi. Rođen je u zgradi koju je posjedovala baka, mamina mama, dama Sophie Allotte de la Fuye. Otac, Pierre je iz Provence a majka, Sophie Nantežanka bila je iz obitelji pomoraca i brodovlasnika. Nakon Julesa, par je dobio i sina Paula a potom tri kćeri, Annu, Mathildu i Marie. Kada je napunio šest godina mali Jules kreće u školu a učiteljica, Madamme Sambin udovica je pomorskog kapetana koji je nestao 30 godina prije. Često je pričala svojim učenicima kako je njen muž negdje nasukan i da će se sigurno jednog dana vratiti, baš poput Robinsona Crusoea. Malenog su se Julesu dojmile učiteljičine priče i kasnije je, u knjigama, često koristio Robinzijadu – u “Tajanstvenom otoku”, u “Školi za Robinsone” i “Drugoj domovini”.

Jules je krenuo u katoličku školu, kako je želio njegov religiozni otac i malom se ubrzo zamjerila i geografija i grčki i latinski pa i pjevanje i recitiranje. Iste godine tata je kupio ladanjsku kuću, zapravo vikendicu u selu Chanteney, (danas dio Nantesa), na rijeci. Verne je fasciniran rijekom, brodovima, ljetuje u kući ujaka,  umirovljenog brodovlasnika, i beskonačno igraju “Game of the Goose” koju će kasnije, u dvije knjige, učiniti besmrtnima.

Za jedan su franak Paul i Jules mogli iznajmiti brod i jedriti. Jednom su imali brodolom i na nekom otočiću čekali oseku kako bi mogli odšetati kući. I to je istina a ne ona legenda kako se, s 11 godina, potajno ukrcao na neki brod kojim je želio otploviti u Indiju i donijeti koraljnu ogrlicu rođakinji Caroline. Niti je istina da je brod pristao u jednom mjestu u kojem ga je sustigao otac a mali je morao obećati da će nadalje putovati “samo u mašti”. Jules je dobio još jednu sestricu, obitelj se seli i mali ponovo mora u školu.

Nije sretan ali završi školu, s bratom upiše licej i završi retoriku i filozofiju pa u Rennesu postaje bakalaureat i dobije ocijenu, “dosta dobar”. S 19 godina počinje ozbiljnije pisati, poput Hugoa koji mu je uzor, ali otac smatra da prvorođeni sin mora nastaviti advokaturu a ne pisati. Šalje ga u Pariz gdje Jules upisuje pravo ali zapravo, da ga maknu od Caroline. Jules i Caroline su zaljubljeni ali se mala, po želji roditelja, uda za 40godišnjeg muškarca s kojim će izroditi petoro djece. Julesova tuga a kasnije i ogorčenje trajat će godinama. Osjećao se izdanim. Položio je sve ispite i prije druge studentske godine vraća se kući da bi se pripremao za daljnje ispite. Provincijalci naime tada uče kod kuće a ispite polažu u Parizu.

Upoznao je Rose Herminie Arnaud Grossetière, djevojku godinu dana stariju od sebe i opet se smrtno zaljubio. Napisao joj je 30 pjesama ali njeni roditelji ignoriraju ljubav mladića s nesigurnom budućnosti pa i ovu udaju za deset godina starijeg veleposjednika. Jules je van sebe, majci piše pismo prepuno halucinacija, polupijan je i očajan.

Svaka žena kasnije u njegovim je knjigama uvijek na silu udata a Nantes je zamrzio i o tome piše u jednoj pjesmi punoj podsmjeha. Vratio se u Pariz, otac mu je čak dozvolio da unajmi stan koji dijeli sa studentom, također Nantežaninom.

Vrijeme je političkih promjena, Francuska revolucija izbija, s trona je zbačen Louis Phillippe I, vlast preuzima Druga Francuska republika. Prijelaz vlasti je gotov ali demonstracije se nastavljaju, barikade niču gradom i Pariz je u nemirima. Predsjednik je Louis-Napoleon Bonaparte, grad je živ, buran i sve je to provincijalcu fascinantno. Koristeći obiteljske veze ušao je u visoko društvo, u salone koji okupljaju književnike i, iako je marljivo studira pravo Jules više voli kazalište, piše drame, fasciniran je knjigom Hugoa “Notre Dame de Paris”, zna stranice i stranice napamet. Drugi mu je izvor inspiracije cimer, mladi skladatelj Aristide Hignard kojem piše tekstove za glazbena djela koja mladić sklada. Postaju najbolji prijatelji. Roditeljima piše samo kada zaškripi s novcima ali se žali i na strašne grčeve u trbuhu.Danas se smatra kako je obolio od kolitisa što je mnogo članova obitelji po maminoj liniji imalo. Kako je istovremeno izbila kolera svi strahuju da je Jules zaražen a nakon što dobije četiri napada facijalne paralize nastane panika. Razlog je na sreću “samo” upala srednjeg uha.

Jules je dobio poziv za vojsku no pošteđen je na pregledu što ga spašava od mnogih neprilika jer je bio izraziti pacifist. No, sa zdravljem će imati problema cijeli život.

Jules osim strašnih bolova ima još jedan problem – zaljubljen je u pisanje, knjige, a obitelj se protivi ideji da im sin postane “nekakav pisac”, tako da Jules diplomira pravo 1851. Na sreću je upoznao Alexandrea Dumasa i postao je dobar prijatelj s Dumasom sinom kojem je i pokazao rukopis komedije “Pokidane slamke”, “Les Pailles rompues”. Zajedno su preradili komad a stari im je Dumas pomogao da u Nacionalnoj operi postave komediju. Godinu dana kasnije, 1851. Jules je upoznao glavnog urednika Pierre-Michel-Françoisa Chevaliera zvanog “Pitre-Chevalier” koji je glava magazina “Musee des families”. Chevalier je trebao nekoga tko će mu pisati članke o povijesti, zemljopisu, znanosti, tehnologiji i Verne je oduševljen idejom.

Rado zaroni u istraživanja, osobito voli geografiju, jer ideja urednika je da članci budu zanimljivi i edukativni. Verne mu ponudi povijesnu avanturističku priču “Prvi brodovi meksičke mornarice” koji je napisao u stilu  Fernimora Coopera (“Posljednji Mohikanac”. Potom je napisao “Putovanje balonom” a informacije mu dao tada najpoznatiji “balonist”. Dumas sin upoznao je Vernea s umjetničkim direktorom kazališta “Lyrique”, koji pak Julesu ponudi posao tajnika. Taj vlasnik, Seveste, nije nudio veliku plaću ali Verne je sretan jer ima priliku raditi s uglednim libretistom tog kazališta, blizu je pozornice, može pisati. S desetoricom prijatelja Verne je osnovao klub neženja koji nazovu – “Jedanaest neženja” (“Onze-sans-femme”).

Pariški život za mladog je Vernea divan ali otac očekuje da se sin vrati pravu i Jules se s njim svađa objašnjavajući kako je pisanje jedino u čemu će uspjeti a kulminacija je kada otac ponudi sinu vlastitu praksu u Nantesu sve ne bi li ga maknuo od “gluposti”. Verne odbija, ostaje u Parizu, u nacionalnoj knjižnici kopa danonoćno po arhivima, upoznaje istraživača Jacquesa Aragoa (koji je oslijepio ali je i dalje išao na ekspedicije) i sprijatelje se. Verne sluša pametne i duhovite opise putovanja i otkrije – putopise. U magazinu mu objave članak o Limi, jednočinku, te još nekoliko pripovjetki, ali ga nikada ne potpišu pod tekst, i na kraju se Jules posvađa s vlasnikom i prestaje pisati za magazin sve dok Pietre-Chevalier nije umro 1863. Dok je pisao za magazin palo mu je na pamet da izmisli novu vrstu romana kojeg je nazvao “Roman de la science”, “znanstveni roman” a u koji bi mogao uklopiti velike količine fakata u zanimljivu fabulu. O tome je pričao i s Dumasom sinom koji ga je podržao pa je čak i sam pokušao napisati sličnu – koju nikada nije završio, “Isaac Laquaedem” a Jules Verne je na početku onoga po čemu ga pamtimo danas. Kolera ponovo izbija i 1854. i pokosi Sevestea, sada već dobrog prijatelja Vernea a, iako je imao ugovor samo na godinu dana, Verne je u kazalištu još nekoliko godina poslije smrti prijatelja. Piše komade, glazbene komedije od kojih većina nikada nije izvedena.

U svibnju 1856. Verne putuje u Amiens jer je kum prijatelju iz djetinjstva, Augusteu Lelargeu i gost je mladenkine obitelji. Tamo se zagleda u mlađu sestru Honorine de Viane Morel, 26godišnju udovicu s dvoje male djece. Zaljubi se a kako bi mogao imati stalne prihode,  preko noći uđe u posao s bratom koji se bavi financijskim posredovanjima. Otac Verne je skeptičan ali Julesu da dozvolu te se, sada financijski siguran, Verne oženi s Honorine, jako brzo, u siječnju iduće godine. Posao ga odmakne od kazališta ali ne i pisanja – diže se rano ujutro, prije posla na pariškoj burzi i piše. “Klub neženja” i dalje postoji iako su se svi poženili, Verne odlazi u knjižnicu i piše podatke na kartice, sistem po kojem će raditi do smrti.

U srpnju 1858. dobije priliku da brodom, s nekadašnjim cimerom Hignardom, putuje od Bordeauxa do Liverpoola i potom u Škotsku. Sve im je plaćeno i ovo je prvi Julesov put van Francuske. Drugo im je putovanje do Stockholma a posjete i Christianiju (Oslo) i Telemark, no Verne ostavi Hignarda u Danskoj ne bi li stigao do Pariza jer Honoire rađa. Nije stigao na rođenje svog, jedinog biološkog djeteta, sina Michela. Naravno, nije rekao svojoj ženi kako je kupio ogroman teleskop i kako mu je želja da leti balonom.

Svaki pisac treba dobrog izdavača a preko znanca 1862. Verne je upoznao Pierrea-Julesa Hetzela koji je objavljivao djela Balzaca, George Sand, Hugoa i drugih već slavnih pisaca a ima ideju i za izdavanja magazina visokog profila u kojem će zabava biti u kombinaciji sa znanstvenim. Verne već piše “Putovanje balonom”, rukopis pokaže Hetzelu koji ga, oduševljen, objavi 1863. “Magazin za obrazovanje i zabavu”, “Magasin d’Éducation et de Récréation”  počinje izlaziti a Hetzel ugovorom osigura Vernea – godišnje mu pisac treba isporučiti tri sveska. Ne plaća mnogo ali Verne prihvaća i do kraja života će sva njegova djela prvo u nastavcima objavljivati u “Magasinu”. Prvi je bio “Avanture kapetana Hatterasa”.

Za Hetzela će pisati 40 godina a godišnje će dobivati oko 4000 današnjih USD. Hetzel je nagovorio Vernea da napiše “Voyages Extraordinaires”, popularnu seriju avanturističkih romana a u kojima će objediniti geografiju, fiziku, astronomiju i sva saznanja iz moderne znanosti. Hetzel mijenja neke dijelove, čak i kraj ali Verne pristane na sve, uzbuđen što mu, kao piscu, objavljuju romane. Hetzel je ipak odbio jedan Verneov roman – “Pariz u dvadesetom stoljeću” jer mu se učinio pesimističkim pogledom na budućnost koja je prokleta napretkom tehnologije. Bilo mu je presubverzivno za obiteljski magazin. U toj knjizi, mladić živi u gradu staklenih nebodera, brzih vlakova, automobila na plin, kalkulatora i svjetskom komunikacijskom mrežom, ali ne može naći sreću i tragično završi. Hetzel je mislio da će “crni” roman uništiti Verneovu karijeru i savjetovao mu je neka ga objavi ali za 20 godina. “Nitko neće vjerovati tvom proročanstvU” na marginama je zapisao Hetzel pa je Verne spremio rukopis u sef gdje ga je otkrio njegov prapraunuk 1989. Objavljen je 1994. a istovremeno je objavljeno i mnogo priča i romana iz sefa, prvi puta.

Kada je umro, Verne je imao gotovih 15 romana. Kada je Verne napisao “20.000 milja ispod mora” ima problem s Hetzelom. Ono što je kasnije kapetan Nemo u originalu je poljski znanstvenik koji se želi osvetiti Rusima koji su ubili njegovu obitelj za vrijeme Siječanskog ustanka 1863. Ne želi, mudri izdavač, razljutiti rusko tržište i traži da Nemo bude protivnik ropstva i trgovanja ljudima. Nakon dosta svađa Verne pristane ali prošlost kapetana Nema u knjizi obavije tajnom. Možda je Nemo osvetnik ali to zna samo Verne. Nakon ovog slučaja Verne i dalje sluša primjedbe Hetzela ali ih ne – posluša.

Objavio je još nekoliko nastavaka “Voyagesa” – “Put u središte zemlje” 1864., “Od zemlje do mjeseca” 1865., i “20 000 milja pod morem” 1869. Na kraju, “Put oko svijeta u 80 dana” koji na svjetlo dana izlazi prvi puta 1872.

Sada Verne može živjeti od svog pisanja ali većina prihoda dolazi mu od adaptacija koje je napravio za kazalište. Napisao ih je s Adolpheom d’Enneryjem – “Put oko svijeta”… i “Michael Strogoff”.

Nama je knjiga “Michael Strogoff” zanimljiva jer se događa u – Pazinu. U pazinskom Kaštelu, u Pazinskoj jami odvija se važan trenutak za glavnog junaka a Pazin godinama već slavi Dane Julesa Vernea koji počinju 26. lipnja jer je to dan kada trojica zarobljenika bježe iz tornja Pazinske tvrđave i plutajući po Pazinčici dospiju do Limskog kanala, nadomak Rovinja. (Trebamo li reći da je djevojka u romanu na silu udana?) Verne želi putovati i prvo kupi mali brod, “Saint-Michele” 1867. koje će kasnije zamijeniti s uvijek većim brodom.

S “trećim” Michelom oplovio je Europu. S bratom je pak, 1867. otputovao i u Sjevernu Ameriku i iako je bio samo tjedan dana, oduševljen je i zemljom i ljudima. Dobije i visoko priznanje, 1870. postaje Chevallier. Sve knjige koje su prvo izašle po magazinama, uključujući i Hetzelovima kasnije su tiskane kao knjige.

Verne je imao velikih problema sa sinom. Mali je bio divlji, pa ga tata šalje s brodom na 18 mjeseci, po nekima u jednu koloniju a po drugima na put oko svijeta ne bi li more maloga “ukrotilo”.  No, s 19 godina Michele napravi skandal – zaljubio se u glumicu s kojom pobjegne. Nakon tri godine nekako se pomiri s tatom i Michele se vjenča s glumicom da bi, ponovo pobjegao. Ovaj puta sa maloljetnom Jeanne Reboul. Ona ima 16 godina, i dobiju dvoje djece prije nego se službeno razveo od prve žene. Upao je u dugove i moralo je proći još vremena da popravi odnos s ocem.  Kasnije su zajedno radili na nekim romanima. I Michel je bio pisac a kako je bio zadužen za nasljeđe Julesa Vernea danas znamo da je on dopisao neke romane i izdao ih pod očevim imenom. Sam je napisao nekoliko knjiga, smatraju ga dobrim piscem ali nije kao tata.

Zanimljivo je da je Verne bio odgajan kao katolik ali je postao deist od 1870. Neki vjeruju da se deistička filozofija ogleda u Vernovim knjigama jer često spominje božansku providnost, ali rijetko koncept Krista. Ugledan, slavan i star jedne se večeri Verne vraća iz kluba. Ide kući, 9. je ožujaka 1886. Odjednom, pred Vernea iskoči  25godišnji nećak, Gaston, u ruci drži pištolj i – puca u ujaka. Prvim je metkom promašio ali drugi je pogodio pisca u lijevu nogu zbog čega je Jules šepao do kraja života. Incident je zataškan a Gaston je ostatak života proveo u umobolnici jer je, pretpostavlja se, bio mentalno bolestan jer je želio da “ujak postigne besmrtnost”..  No, Vernea je to jako potreslo. Potom, je umro Hetzel. Nakon smrti prijatelja Verne je pao u veliku tugu, kažu, depresiju. Umrla je i  Julesova majka, i zbog tog niza smrti i nesreća, počeo je pisati mračnije romane. Ušao je 1888. u politiku, izabran je za gradskog vijećnika Amiensa gdje je služio 15 godina i uveo mnoga poboljšanja ali nije više bio veseo čovjek. Obolio je od dijabetesa i 1905. umro je u svojoj kući u ulici koja danas nosi njegovo ime. Njegov je sin, Michel, nadgledao odbjavljivanje dviju tatinih knjiga: “Svjetionik na kraju svijeta” i “Invaziju s mora”. Nastavljeno je i tiskanje “Nevjerojatnih putovanja” a, kako kasnije ustanovilo, tekst je  Michel dosta mijenjao pa su originali krajem 20. stoljeća ponovo tiskani. Tiskanje je preuzelo Société Jules Verne: “Tajna Wlhelma Storitza”, “Lov na zlatni meteor”, “Magellania”, “Prekrasni žuti Dunav” i “Zlatni vulkan”. Verne je pisao fikciju, futurističke romane, a da nije mnogo toga iskusio. On je čitao, proučavao, raspravljao sa znanstvenicima, pričao s onima koji su imali iskustva.

Verne je danas nacionalno je blago Francuske a prevođen je u svim  europskim zemljama. Nije ništa manje popularan a 109 godina nakon smrti škaklja maštu tisuća djece. Moramo se zapitati kako bi, da je doživio, razmišljao i o čemu bi pisao nakon što se mnogo njegovih ideja razliziralo. Ljudi razgovaraju mobilnim telefonima, koriste računala, sateliti putuju svemirom, tehnologija je zavladala svijetom.

Verne je najprevođeniji autor na svijetu od 1979. a bolji su od njega samo Agatha Christie i William Shakespeare. Između 1960-ih i 1970.ih on je najprevođeniji.

Trojicu zovu očevima znanstvene fantastike – osim Vernea tu su i H.G. Wells i Hugo Gernsback.

Prvi su poklonici Julesa Vernea bili George Sand i Theophile Gaitier, ali gotovo odmah poslije objavljene prve priče zavoljeli su ga i pisci i čitatelji ali i znanstvenici. Suvremenici poput geografa Viviena de Saint-Martina i Julesa Claretiea, kritičara hvalili su Verneaa koji je ostavio svijetu 70ak knjiga.

Ray Bradbury jednom je rekao kako smo “svi mi, ovako ili onako, djeca Julesa Vernea” i nije pogriješio. Njegove su knjige utjecale na mnoge istraživače, admirale koji su rekli kako ih je neka knjiga ili vodila ka nekom cilju, ili ih potaknula da postanu oceanografi, znanstvenici pa se među poklonicima nalazi i graditelj podmornica, oceanograf, pionir avijacije, autor prvog uspješnog helikoptera, ali i raketa, astronauti, istraživač, astronom, speleolozi, poneki general a čitali su ga i Gagarin i Marconi, Nansen i von Braun i naravno Cousteau. Voljeli su ga i Rimbaud, surelisti, Jean Cocteau, de Saint-Exupery, Tolkien, Sartre…  Jer, nikako se ne smije podcjenjivati utjecaj knjiga na formiranje karaktera, snova, vrlina. No, bilo je i onih drugih. Zola ga je kritizirao a francuska ga Akademija nije primala u članstvo.

U jednom je trenutku, poslije Verneove smrti čak stalo tiskanje njegovih djela ali čitatelji, mladi, školarci i dalje su čitali Verneove knjige pa je pomalo počela revalorizacija djela da bi na kraju dobio svoje, zasluženo, mjesto u književnosti. Prvo su o njemu eseje objavljivali ugledni francuski pisci 1960. i 1970., nastavili su novinari pa su se knjige ponovo tiskale, krajem 1970.ih ušao je na sveučilišta kao kolegij,  i odonda je Verne prihvaćen kao dio francuske književnosti.

Van Francuske, što zbog loših prijevoda što zbog loših filmskih adaptacija smatran je dječjim piscem ali od sredine 1980-ih pojavili su se dobri prijevodi koji su rehabilitirali Vernovu reputaciju. Moramo reći i kako ima nekih nelogičnosti u knjigama Julesa Vernea, no ne zamjeravamo mu. No, zbog informiranja napisat ćemo nešto i o tome. U možda najomiljenijoj Vernovoj knjizi,  “20 000 milja pod morem” radnja se zbiva 1868., tri godine prije završetka Američkog civilnog rata kada se susrećemo prvi put s Nemom. Ponovo se Nemo pojavljuje u “Tajanstvenom otoku” u kojem rat još uvijek traje. Kada pred kraj romana Nemo umire, godina je 1866.  Kod “Djece kapetana Granta” vrijeme radnje je nakon grašanskog rata, a lik koji zapne na otoku poslije se, u “Otoku” pojavljuje pred kraj rata. No, ne možemo reći da nas to jako pogađa.

Po Verneu je nazvan restoran u Eiffelovom tornju, jedan krater na mjesecu, kuća u kojoj je živio u Nantesu je muzej, a ostoje i vlakovi, i brodovi, čak i jedna svemirska letjelica – Jules Verne ATV u kojem su bile dvije, rukom pisane stranice iz Hetzelove dvostruke edicije – iz Od zemlje do Mjeseca i Oko Mjeseca. Sigurno bi se to Julesu jako dopalo.

Jules Verne je umro malo poslije svog 77. rođendana, nakon nekoliko dana u komi, u 15.10 u Amiensu, slijep,   Ono što i danas zbunjuje i impresionira je točnost Verneovih predviđanja. Podmornica koju opisuje nije bila tada ni u nacrtima, transsibirska željeznica nije postojala a njegovi likovi putuju njome, pisao je o automobilima, zrakoplovima, raketama i kapsulama. On je, kažu, izmislio budućnost.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin