TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Kahlil Gibran: Slušaj ženu kada te gleda, a ne kada ti govori

  • Objavljeno u kultura
Kahlil Gibran: Slušaj ženu kada te gleda, a ne kada ti govori

Libanonski pjesnik i slikar Halil Dzubran (Kahlil Gibran) rodio se 6. decembra 1883. u Bšareji, stotinjak kilometara od Bejruta, u sjevernome Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome zavjetu spominje oko 103 puta. Mati mu je bila kći maronitskoga svećenika, pripadnika monofizitske kršćanske crkve, u kojoj se sirijski, ili aramejski - jezik kojim je govorio Krist- upotrebljava u bogoslužju.

 

Pošto je 1869., četrnaest godina prije Gibranova rođenja, bio otvoren, s izvođenjem Verdijeve Aide , Sueski kanal, stotine tisuća ljudi - koji su prije toga trgovali devama i konjima, držali svratišta za putnike, vodili mnogobrojne karavane - ostalo je bez posla. To je izazvalo nezapamćen egzodus arapskoga stanovništva u Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, SAD... Taj veliki val odnio je i Gibranovi obitelj u Boston, u SAD, kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon dvogodišnjega školovanja u tome gradu, vraća se u Bejrut, gdje se upisuje na medicinu i usavršava u arapskome jeziku.

Iz Bejruta, preko Grčke, Italije i Španjolske, odlazi u Pariz (1901.- 1903.), gdje izlaže crteže, o kojima sam Auguste Rodin veli da se mogu usporediti s likovnim djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama Blakea.

Gibran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje mnogobrojne knjige, crtajući, nadahnut Leonardom i Michelangelom, ljudska tijela u položajima kad najsnažnije izražavaju dušu koja teži jedinstvu sa sobom i sa svijetom.

No, uskoro je iz Europe bio pozvan u SAD, gdje mu je od sušice umrla sestra Sultana, a mati mu pala u krevet pogođena istom teškom bolešću. Uto, premine mu i polubrat Petar. Sestra mu Marijana slučajno preživi boljeticu, koja mu pomori obitelj. Najposlije, nakon petnaest mjeseci bolovanja, umrije mu i mati.

U životu su mu žene imale dominantan utjecaj, o kojem veli: "Sve što zovem svojim ja dugujem ženama, još od djetinje dobi. Žene su otvorile prozore mojih očiju i vrata mojega duha. Da nije bilo žene-matere, žene-sestre, žene-prijateljice, ostao bih spavajući među onima koji vedrinu svijeta mute svojim hrkanjem."

Nekoliko žena, s kojima se najprisnije družio, ostavilo je potresna sjećanja na njega, kao Barbara Young, a dnevnički zapisi Mary Haskell i njezina pisma pjesniku, kao i njegova njoj, provijavaju i danas onom vrstom ljubavne čežnje koja se ne može utažiti nikakvim dodirom, čežnje koja smisao otkriva u samome svojem postojanju. Mnoge su žene prošle kroz Gibranov život, ali su dvije ostavile u njemu trajan trag. Na prvoj svojoj izložbi mističnih slikarija, 1904. u Bostonu, susreo se sa svojom budućom dobročiniteljkom i prijateljicom, koja će mu ostati privržena do kraja života. Kao 21-godišnjak, omalen, krhak - punačkih usnica ispod crnih brkova i duševnih smeđih očiju - upoznao se, naime, sa 31-godišnjom Mary Haskell, kćerju pripadnika osiromašenoga južnjačkog plemstva. Gibran ju je poslije opisao kao “anđelku ( she-angel ) koja me vodila prema sjajnoj budućnosti i koja mi popločava put k intelektualnom i financijskom uspjehu”. Dijelom svojega skromnog prihoda opskrbljivala ga je dvije godine u Parizu, i, po povratku, smjestila ga u stan u Greenwich Villageu, u New Yorku, u kojem je boravio od 1911. do smrti. Taj jednosobni stan, koji je on nazvao pustinjačkom izbom (hermitage), pretvorio se, s vremenom, u stjecište pisaca i umjetnika, osobito arapskih književnika emigranata. Bila mu je životna suputnica 20 godina. Bogata korespondencija, poslije objavljena u knjizi Ljubljeni prorok ( Beloved prophet, 1972.), iscrpno oslikava njihovu duboku vezu koja je obuhvaćala žarku međusobnu ljubav, i, poslije, intelektualno i emocionalno suživljavanje, sve do samoporicanja. Gibran joj je, nakon mnogo godina zajedničkoga života, ponudio brak, ali je ona, svjesna da je mnogo starija od njega, to odbila, te su se rastali. Mary se potom udala za južnjačkog aristokrata J. Florancea Minisa, 1926.

Poslije toga upoznao se s novom obožavateljicom, Barbarom Young, mladom nastavnicom engleskog jezika, koja je nastojala postati pjesnikinjom. Toliko je bila opčinjena njime da je, poslije njegove smrti, ostatak života posvetila predavanjima i člancima o njemu, a 1945. izišla joj je i biografska knjiga Taj čovjek iz Libanona ( This Man from Lebanon ).

Kahlil Gibran pisao je i na arapskom i na engleskome, te se u njegovim spisima proniču zapadnjačka i istočnjačka civilizacija, sve do stilskih i misaonih tananosti. Najveći dio arapskoga pjesništva napisao je još u ranoj mladosti. Ali, za razliku od značajnih arapskih pjesnika i mistika prošlosti - koji su smatrali zadatkom dubokoga pjesničkog života da se služe kompleksnim pjesničkim jezikom, s izrazima kojih se značenje može utvrditi tek kad se prouče debeli rječnici i rijetke enciklopedije - Gibran je u svoje pjesništvo unio, premda stiliziran, svakidašnji govor naroda. Djelomično se i time može rastumačiti njegova neobična popularnost diljem arapskoga svijeta, i među najpriprostijim ljudima.

Napisao je mnoga djela, među kojima su najvrednija Luđak, Pijesak i pjena, Isus, sin čovječji, Zemaljski bogovi, Prorokov vrt, Nimfe iz doline, Pobunjeni duhovi, Suza i osmijeh, Slomljena krila, Gospodarev glas, Autoportret, Duhovne izreke itd.

No, spis Prorok donio mu je 1923. međunarodnu slavu. To je poema o čovjeku koji se, nakon povratka iz preporodne samoće - kakvu su iskusili Buddha, Krist i Muhamed - i prije negoli nestane iza obzora ovoga svijeta, obraća onima među kojima je živio i koji ga prepoznaju tek u trenutku kad ga gube, kao nedostatak sebe samih, pa dakle i kao mogućnost i nadu sebe samih.

Kahlil Gibran često je bio nazivan mističkim pjesnikom. U tome ima istine. No, kako se u izrazima mistik , mističan , danas čuje pogrdan prizvuk, smatram da bi, u ovom slučaju, valjalo presresti tu vrstu odbojnosti. Počnimo od tvrdnje da je on težio integraciji svih svojih duhovnih aspekata. Njegova je teza da je čovjeku moguće ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Njegova je vizija, u tom smislu, mistička.

Kahlil Gibran umro je, kao 48-godišnjak, u petak 10. aprila 1931., u 23 sata, u bolnici St. Vincent's Hospital, na uglu Sedme avenije i Jedanaeste ulice u New Yorku. Autopsija je pokazala da je umro od "ciroze jetre i početne tuberkuloze jednoga plućnog krila".

21. augusta 1931. njegovi su posmrtni ostaci preneseni brodom u Bejrut, gdje su dočekani uz vojne počasti. Sprovod koji se kretao prema njegovoj rodnoj Bšareji ovako je opisao A. C. Harte u listu The Christian Century : "...više je to nalikovalo na trijumfalni ulazak nego na pogreb. Zvon crkvenih zvona i opća atmosfera ponosa osobito su se isticali. Naišao sam bio na jednoga rođaka koji me poveo do mjesta gdje je nekoć bila kućica u kojoj se Gibran rodio. Dijelovi zidova još postoje. Starješine toga mjesta odlučile su da ga pretvore u muzej i spomenik." (Marko Grčić)

 

Često sam mrzio u samoodbrani. Ali, da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju.

Čovječje je oko povećalo; pokazuje mu zemlju većom nego što jest.

Kad povjeriš svoju nevolju susjedu, daruješ mu dio svojega srca. Ako je u njega velika duša, zahvaljuje ti; a ako je malena, omalovažava te.

Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nježnost kukavnost. A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a šutnja neznanje.

Ljepota nije u licu; ljepota je svjetlost u srcu.

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe.

Napredak nije puko popravljanje prošlosti; on je neprekidno kretanje prema budućnosti.

Očuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom.

Oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka.

Oni vele meni: Ako vidiš roba gdje spava, ne budi ga jer, možda sanja o slobodi.

Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava, probudite ga i objasnite mu slobodu.

Porediti dobro i zlo isto je kao i sebe uporno mučiti glađu i žeđu.

Prijateljstvo je vazda slatka odgovornost, nikad udobnost.

Što ti je veća radost ili žalost, to ti je manji svijet u očima.

Umjetnost je korak od vidljivoga, poznatoga, do nepoznatoga.

Vaša djeca nisu vaša djeca.

Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas.
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, oni imaju vlastite misli...

...trudbenik robuje trgovcu, trgovac robuje vojniku, vojnik robuje guverneru, guverner robuje kralju, kralj robuje vjerskom poglavaru, vjerski poglavar robuje idolu, a idol je samo zemlja od koje su ga sotone sazdale te ga postavile na brdo lobanja.

Život bez ljubavi je kao stablo bez cvijeta i plodova. Ljubav bez ljepote je kao cvijeće bez mirisa, a tek plodovi bez sjemenki... Život, ljubav i ljepota jesu Sveto trojstvo u jednome slobodnom, nezavisnom biću; ono se ne može mijenjati, niti odvajati.

Život bez pobune je kao godina bez proljeća. Pobuna bez istine je kao proljeće u suhoj, neplodnoj pustinji. Život, pobuna i istina jesu Sveto trojstvo koje se ne može odvajati ni mijenjati.

Život bez slobode je kao tijelo bez duha. Sloboda bez misli je poput nakazna duha. Život, sloboda i misao jesu vječno Sveto trojstvo koje ne prolazi, niti iščezava.

Ljubav sa svime sto ona rađa, pobuna sa svime što donosi i sloboda sa svime što podiže jesu jedno očitovannje boga. Bog je razložni um ovoga svijeta.

Ja sad idem, a čaše ljubavi i mladosti još uvijek su pune u našim rukama, prelijepi putevi života još su otvoreni pred nama. Ja sada odlazim u carstvo duša, dragi, a na ovaj svijet ću se vratiti, jer svevišnja Astarta vraća u ovaj život duše ljubavnika koji su u vječnost otišli prije nego su se nauživali ljubavi i slasti mladosti. (Pepeo pokoljenja i vječni plam)

Pokoljenja koja prolaze i gaze ljudska djela ipak ne mogu uništiti čovjekove snove, niti mu mogu oslabiti osjećanja. (Pepeo pokoljenja i vječni plam)

Otac joj je umro ne ostavivši joj ništa osim svoga imena i jedne straćare podignute među orasima i topolama, a majka joj je umrla ne ostavljajući joj ništa osim suza očaja i poniženja siročeta, tako da je postala tuđinka u vlastitom zavičaju, usamljena među tim visokim stijenama i isprepletenim stablima. (Mirta al-Banija)

Mladost je prelijepi san čiju slast umanjuju knjiška zamagljivanja i pretvaraju je u grubu stvarnost. Hoće li doći dan kada će mudri ljudi spojiti snove mladosti i užitak spoznavanja, kao što prijekor spaja srca međusobno antipatična? Hoće li doći dan u kome će Priroda postati učiteljica čovjekova, humanost njegova knjiga, život njegova škola? Hoće li doći taj dan? (Mirta al-Banija)

Tjelesna prljavština ne dotiče čistu dušu; snježni nanosi ne usmrćuju živo sjemenje, a ovaj život nije ništa do gumno tuge na kome se vršu neiskusne duše prije nego što svoj plod daju, ali – teško klasju ostavljenom izvan gumna, jer ga mravi odnose u zemlju i zoblju ga ptice nebeske, te ono ne dospijeva u vlasnikove hambare. (Mirta al-Banija)

...čovjeku je bolje da mu bude nepravda nanesena nego da on nepravdu nanosi; bolje mu je da bude žrtva slabašna nego moćnik u čijim rukama su cvjetovi života... Duša je, Mirta, zlatna halka kojoj se može promijeniti oblik, uništiti ljepota njene obline, ali se, kao zlato, ne može pretvoriti u drugu materiju, niti joj se može sjaj pojačati. Međutim, teško suhome raslinju, jer naiđe vatra i proguta ga, pretvori u pepeo, zatim puhnu vjetrovi i raznesu ga po pustinji... (Mirta al-Banija)

Vas je ovdje mnogo, a ja sam sâm. Činite sa mnom što god hoćete, jer vukovi rastržu janje u noćnome mraku, ali tragovi krvi ostaju na tlu sve do jutra i izlaska sunca. (Ludi Ivan)

...čovjeku ne nanose bol progoni ako je pravedan, niti ga zulumi dotiču ako je na strani Istine; Sokrat je s osmijehom ispio otrov, Pavle se okamenio radostan. (Ludi Ivan)

Ljepota je život kad život
skine koprenu sa svoga svetog lica.
Ali, vi ste taj život i vi ste ta koprena.
Ljepota je vječnost što se gleda u ogledalu.
Ali vi ste ta vječnost i vi ste to ogledalo.

Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i vidjet ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost.

Ljubite jedno drugo ali ne pravite spone od ljubavi.

...ne mislite da možete upravljati putem ljubavi jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vašim putem.

...oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka.

Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.

Read more at http://mudremisli.net/kahlil-gibran-citati-misli-izreke-poslovice/#7IYOXHIvQitZ1hmE.99

senoworks