TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Ljeto u drugačijem sjećanju

  • Objavljeno u kultura
Ljeto u drugačijem sjećanju

Na prvom satu izbornog kolegija Psihologija rata i mira nas šačica studenata i studentica, koja se odlučila posljednji semestar studija baviti ovakvim temama, dobila je zadatak odgovoriti na dva naoko jednostavna pitanja: “Što je to rat? Što je to mir?” Danas, pet godina nakon tog uvodnog sata i ljeta provedenog na dvjema Školama drugačijih sjećanja u Bosni i Hercegovini, još uvijek nisam sigurna da imam odgovore na ta pitanja.

Moje zanimanje za rat(ove)

Škola drugačijih sjećanja regionalni je edukativni program koji provodi Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH s partnerskim organizacijama na temu pomirenja i suočavanja s prošlošću. Sastoji se od studijskih posjeta mjestima stradanja i ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata i posljednjeg rata u BiH, kojima je cilj razmjena iskustava sudionika/ica s ljudima iz lokalne zajednice- aktivistima/kinjama, predstavnicima/ama vjerskih zajednica, povjesničarima/kama te žrtvama i svjedocima/kinjama. Moj najveći motiv za prijavu na školu su bile posljednje dvije skupine- žrtve i svjedoci/kinje. Nisam došla saznati činjenice jer one same ne oblikuju našu stvarnost. Nisam došla ni otkriti istinu jer je ona u ovakvom kontekstu produkt moći. Meni je bilo važno čuti osobne priče ljudi kojima je rat (ili ratovi) obilježio život. Što su doživjeli, čega se sjećaju, koliko su spremni podijeliti, što izostavljaju u kazivanju, s kakvim emocijama prepričavaju, podržavaju li ili opovrgavaju lokalne i nacionalne narative tim pričama i što nam njima žele poručiti. Došla sam slušati s namjerom da istinski shvatim potrebe onih koji su doživjeli trenutke potpune bespomoći i besmisla nanesenog zla- da ih se čuje, da im se da aktivna uloga u procesu izgradnje mira kojeg su dio.

(I) mene se tiče

Prva škola na kojoj sam sudjelovala održana je u istočnoj Bosni (gornjem Podrinju), a obuhvatila je Goražde, Foču i Višegrad, kao i lokalitete na širem području, poput Tjentišta, Jošanice i Rorova. Uz posjete mjestima zatočenja i stradanja, masovnim grobnicama i memorijalima organizirane su i projekcije filmova i večernje grupne diskusije. Druga škola se održala mjesec dana kasnije u Hercegovini, a obuhvatila je Stolac, Čavkaricu, Prebilovce, Široki Brijeg, Kruševo, Rotimlju, Grabovicu i Bradinu. Već prilikom predstavljanja sudionika/ica prve škole zapljusnula me bosanskohercegovačka stvarnost. Jedna sudionica je rekla da je njen razlog za prijavu na školu bila činjenica da se do sada nije imala priliku družiti s mladima druge nacionalnosti. Šokiralo me saznanje da je to uopće moguće u multietničkoj BiH! Zapravo, da je to 22 godine nakon završetka rata još uvijek moguće. Istodobno mi se činilo vrlo hrabrim što je svoje iskustvo podijelila s nama i što je, na koncu, to odlučila promijeniti.

U nastavku predstavljanja čula sam poznati stav da se mi mladi nemamo s čime suočavati jer nismo ništa krivi, nismo bili u ratu. Imamo. Razlog zbog kojeg smo i mi sudionice i sudionici suočavanja s prošlošću i razlog zbog kojeg postoje toliki programi baš za nas mlade je transgeneracijski prijenos traume. Nitko od nas nije ostao imun na protekli rat, pa ni oni koji su rođeni nakon njega. Oblikovali su nas roditelji, rođaci, susjedi koji su preživjeli rat, ali i sjećanja na one koji nisu. Oblikovao nas je jezik na kojem smo se školovali, podijeljene škole, nove etnički čiste zajednice, mediji te očita nemogućnost susretanja i upoznavanja s različitostima. Oblikovala nas je šutnja da se 5 kilometara od našeg mjesta dogodio zločin koji su počinili “naši”, zbog kojeg neki “njihovi” jednako pate. Zato mi jesmo ciljana populacija za suočavanje s prošlošću.

Izgradnja mira je pitanje povjerenja

Tijekom obje škole primijetila sam da se mnogi sudionici/e fokusiraju na informacije o tome što se, kada i kako dogodilo te da svaki razgovor s pripadnicima/ama zajednice završava pitanjima o procesuiranju netom spomenutih zločina. Možda je razlog akademski interes za pravo, politologiju, novinarstvo i sl., no družeći se s njima i osluškujući njihove potrebe da se već jednom razriješi ta zamršena prošlost i da se krene naprijed, čini mi se kako misle da će se to razrješenje i početak budućnosti dogoditi kada se donesu neke presude, kada počinitelji/ice zločina dobiju zaslužene kazne. To je svakako važan korak, ali nikako nije dovoljan. Ljudi nisu stradali samo od pojedinačnih osoba, već od kolektivnih nacionalnih identiteta iskorištenih za mobilizaciju, od straha i nepovjerenja u susjeda s kojim su do jučer pili kavu, od podložnosti autoritetu u situaciji koja je nejasna i neočekivana, od tuđih gubitaka i želje za osvetom, od prihvaćanja uloge promatrača/ica, od kolektivnog sjećanja na prethodni rat, od velikih ideja i “malih” ljudi. To nijedna sudska presuda ne može popraviti. A upravo to je razlog zašto je rat u BiH još uvijek dio svakodnevnih razgovora.

Kolektivno sjećanje u službi nacionalizama

Svako mjesto koje smo posjetili u istočnoj Bosni i Hercegovini ima spomen-obilježje stradalima. Često bih stala ispred spomenika ili ploče i zapitala se čemu on zapravo služi ako su ga postavili pripadnici/e zajednice koja sada čini etničku većinu u tom mjestu i to isključivo stradalima iz svoje etničke zajednice. Odaje li se time počast žrtvama, opominje li se buduće generacije da se takvo nešto ne smije ponoviti ili podsjeća one koji su preživjeli da ne zaborave tragediju? Ako komemoraciji prisustvuju samo “naši”, nije li glavna poruka toga spomenika: “Ne zaboravimo što NAM se dogodilo”?

Zašto se prešućuju bošnjačke žrtve u Muzeju Stare Hercegovine u Foči? Zašto nema imena srpske djece na Spomeniku ubijenoj i nastradaloj djeci 1992.-1995. u Goraždu? Sjećaju li se Bošnjaci/kinje Grabovice? Sjećaju li se Hrvati/ice Prebilovaca? Sjećaju li se Srbi/kinje Viline Vlasi? Dolaze li se pokloniti i tim žrtvama? Ako je odgovor ne, onda su ovakve škole itekako potrebne kako bismo dokinuli nekulturu selektivnog sjećanja.

Ne diraj mi u nas

Osjetila sam među sudionicima i sudionicama obje škole potrebu za dijalogom, tolerancijom, suradnjom i izgradnjom zajedničke budućnosti, a svjedočila sam i tome kako se lako sklizne u generalizaciju kada druga osoba dirne u nečiji narativ. Kao da neka nevidljiva ruka nacrta granicu i aktivira ono veliko sigurno MI u koje se možemo mirno ušuškati. Ono nas štiti kada smo sami, zadovoljava našu potrebu za prihvaćenošću, a mi ga zauzvrat ukrašavamo najljepšim epitetima kako bismo održali pozitivnu sliku o samome/oj sebi- mitovima o zajedničkom podrijetlu, iluzijama superiornosti vlastitog kulturnog nasljeđa, pričama o povijesnim nepravdama nad “nama” i moralno opravdanim obranama od “njih”. No, to MI lako odbacujemo kada nam ne ide u korist. MI smo žrtve (čak i kada nismo), ali MI nikako nismo počinitelji/ice zločina nad nevinima. Ako postoje nepobitni dokazi za takvo nešto, onda su to učinili oni ekstremninestabilnidivlji pojedinci/ke među nama koje zapravo ni ne možemo staviti u to zajedničko MI. U prilog tome ide i rečenica sugovornika iz Kruševa: “Uvijek je bilo budala u ratu.” Stavljajući te izrode roda svoga na sam rub grupne pripadnosti, štitimo sliku o sebi, opravdavamo svoja nedjela, zadržavamo status (veće) žrtve i, što je najopasnije, hranimo uvjerenje da samo loši ljudi čine loše stvari.

Otkud rat?

Slušajući ljude iz ovih krajeva, nailazila sam na neobično mnogo pasiva u pričama koje su vrvjele događajima. “Rat je došao”, “kost je bačena među nas”, “bit će rata, mi smo takvi” samo su neke izjave u kojima sam vidjela kako su bespomoćnost s jedne strane i nepreuzimanje odgovornosti s druge, zakopale te ljude u pozicije šutljivih promatrača/ica, žrtava vlastitih zlih sudbina i objekata za političku manipulaciju. Rat se kao NLO poslan od stranih sila spustio na zemlju i ničim izazvan okrenuo dojučerašnju braću i sestre, koji su živjeli u miru i slozi, jedne protiv drugih. Nitko nije vjerovao da će biti rata, a opet su se svi sjećali zločina iz prethodnog u kojem su baš oni bili žrtve, pa nije neobično da se dogodio. Nitko nije kriv i svi su krivi. Nitko nije pobjednik, ali svi nešto slave.

Rat je i ženskog roda

Znate li tko je Dušanka Vujasić? Ona je osoba čija se priča pojavi negdje na začelju pripovijesti o ratu. Ili se uopće ne pojavi jer nije prikladna za dominantne nacionalne narative. Zašto? Istražite sami. Ona je isto tako jedna od stotina tisuća žena koje nisu dobile priznanja za sve što su učinile u posljednjem ratu da bi ovo stanovništvo u BiH danas uopće postojalo. Ne samo da se priča o njima, a ne s njima, nego se sustavno propušta govoriti da su žene u ratu preuzele tradicionalno mušku ulogu glave obitelji i postale hraniteljice te je preživljavanje obitelji više ovisilo o njihovoj snalažljivosti, odricanju, žilavosti i kreativnosti nego o vojnicima s puškama. One su smirivale djecu kad bi padale granate, prale odjeću u hladnoj rijeci, nosile humanitarnu pomoć nekoliko kilometara preko brda, spremale kašice od keksa kojima je iskoristivost prošla sedamdeset i neke, pomagale bolesnima i ranjenima, spontano se udruživale i međusobno osnaživale, demonstrirale protiv militarizacije i nacionalizma, čuvale, podučavale i branile. Istodobno je rat kao izrazito patrijarhalni fenomen oduzeo ženama prava izborena ranije. Ali toga nema kada u tražilicu upišete “žene u ratu”. Kao ni spomenika njima u čast u bilo kojoj državi ovih prostora.

“I mirna Bosna

Možda bih mogla definirati rat, ali mir mi je još uvijek jako apstraktan pojam. Ne znam postoji li on uopće ili je to vječna težnja za nečim što je bolje od tolerancije u kojoj se trpi i suživota u kojem se živi pored druge osobe, a ne s njom. Neki sugovornici/ice su nam rekli da u njihovim sredinama nema problema, da svi žive mirno. Meni ipak sinonim za mir nije nestanak gotovo 20% Srba/kinja iz općine Stolac i više od 50% Bošnjaka/inja iz općine Višegrad (usporedba popisa stanovništva iz 1991. i 2013.g.) koji malo tko problematizira. Ne sumnjam da je bolje nego prije deset godina, ali promatrajući imena sudionika/ica obiju škola, bilo je teško ne primijetiti raširenost onih koja su uglavnom i tradicionalno muslimanska, što me nije uvjerilo da je zastupljenost različitih iskustava etniciteta u raspravama o izgradnji mira postignuta. Ima mladenačkog bunta i velike želje za propitivanjem i promjenom, ali ima i straha o pričanju o zločinima vlastite grupe ako s “druge” strane nema nekoga tko će istodobno učiniti isto. Mir nije “ako, onda”. Mir je unutarnja odluka da ću rane koje nosim pretvoriti u ožiljke proradom traumatskih iskustava s onima kojima svjesno odlučim vjerovati, a imaju slična iskustva kao ja. Mir je usmjerenost na slušanje bez osuđivanja i pokazivanje empatije, na uzajamni razvoj odnosa povjerenja, na nenasilno rješavanje sukoba (a ne izbjegavanje sukoba) i na brigu o potrebama SVIH. A to znači prepoznati da neke osobe u mojoj zajednici imaju malu ili nikakvu mogućnost govoriti o svojim iskustvima te da ja mogu i trebam iskoristiti svoju privilegiju što sam dio većine i stvoriti siguran prostor u kojem će to moći učiniti. Nije to velikodušnost ni žrtvovanje, već pitanje osobne odgovornosti za društvo u kojem živim. Govoriti i ponavljati o patnjama “drugih” znači vremenom ih pretvoriti u kolektivno sjećanje jer ono što se ponavlja postaje dostupnije u pamćenju. Neka na prvom mjestu to budu toliko česte, a toliko rijetko i ispod glasa ispričane pozitivne priče iz rata, kada smo ispod krutih etničkih etiketa jedni u drugima (ipak) vidjeli ono najvažnije – čovjeka. Neka to budu ženske priče.

* Tanja Javorina je magistra psihologije iz Zagreba. Tijekom studija zainteresirala se za teme međugrupnih sukoba, pomirenja i psihosocijalne podrške nakon traumatskih iskustava. Kroz neformalne programe stjecala je znanja i iskustva na području ljudskih prava, izgradnje mira, suočavanja s prošlošću, feminizma, LGBT aktivizma, izbjeglištva i radništva.  Posvećena je podizanju društvene svijesti o potrebama i iskustvima marginaliziranih grupa, s posebim interesom za međuetničke odnose na području bivše Jugoslavije.

** Škola drugačijih sjećanja je ljetni edukativni program baziran na studijskim posjetama čiji je cilj razmjena iskustava lokalne zajednice, aktivista_kinja za ljudska prava, predstavnika_ca vjerskih zajednica, historičara_ki, žrtava i svjedoka_inja o procesu pomirenja i suočavanja sa prošlošću. Iniciran od strane svojih aktivista i aktivistkinja, Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH (YIHR BiH) je ovaj program pokrenula 2014. godine s ciljem povećanja stepena upoznavanja mladih o događajima iz posljednja dva rata na području Hercegovine, a od 2017. godine se osim programa u Hercegovini organizuje i program u istočnoj Bosni – gornjem Podrinju. Aktivnosti Škole obuhvataju obilaske mjesta stradanja, lokacija masovnih grobnica, koncentracionih logora, vjerskih objekata, mezarja i grobalja, spomenika i memorijala, a u vezi sa ratnim zločinima iz Drugog svjetskog rata i posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine, povezujući iskustva zajednica sa šireg područja jedne regije. Od 2016. godine je Škola regionalnog karaktera, te se polaznicima i polaznicama iz BiH pridružuje i manja grupa iz susjednih zemalja – Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Autorica: Tanja Javorina

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin