TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Lucia Berlin: priče o strahotama jednog običnog ženskog života

  • Objavljeno u kultura
Lucia Berlin: priče o strahotama jednog običnog ženskog života

Utjecaj pisaca američkih kratkih priča na formiranje ukusa i stila književno ambicioznog adolescenta i mladića u zemlji socijalizma na jugoistoku Europe”; mogao bi to biti naslov kvaziznanstvenog rada, a ustvari proznog, autofikcionalnog komada čiji žanr pobliže nije moguće odrediti. Prvo je, u ranim razredima gimnazije, bio J. D. Salinger, njegovih “Devet priča”. Knjiga koju sam jedva preživio. Ne samo da sam, naravno bezuspješno, pokušavao pisati kao njezin pisac, nego sam i, opet srećom bezuspješno, pokušavao misliti i živjeti kao likovi iz tih priča, uglavnom suicidalni, pomjereni, izglobljeni muškarci raznih uzrasta, od šestogodišnjaka do ratnih veterana i staraca, i među njima jedna žena, Esme, koju sam istovremeno želio sresti i biti joj što više sličan.

MILJENKO JERGOVIĆ

JERGOVIĆ.COM

Utjecaj Salingera trajao je do kraja osamdesetih, kada je Aleš Debeljak donio u naše krajeve vijest o Raymondu Carveru i kada se, usporedo s tim, u Novom Sadu pojavio prvi prijevod njegovih priča. Pomak od djetinjstva i adolescencije do kasnih srednjih godina i protraćenog života bio je pomak od Salingera do Carvera. Prvi je bio emocionalno raskošni naturalist, drugi je pisao svoju škrtu i svedenu gubitničku prozu, čija je emocionalnost proizlazila iz slika i situacija, a ne iz predočenih unutarnjih proživljavanja njegovih likova ili, zapravo, jednog lika koji se minimalno transformirao iz priče u priču.

Zaratilo se u jeku mog oduševljenja Raymondom Carverom. Prvu knjigu priča, naslovljenu “Sarajevski Marlboro”, pisao sam tokom 1992. i 1993. stilski usredsređen na ovoga pisca, iako su tematski te priče bile beskrajno daleko od njega. Kao što su, uostalom, ostale daleko od svega drugog što se tih i sljedećih dvadeset i pet godina pisalo po Hrvatskoj i po Bosni. Ali to nije današnja tema. Važno je reći da “Sarajevski Marlboro” ne bi bio napisan bez Carvera – umjesto toga bila bi, vjerojatno, napisana neka sasvim druga knjiga – ali i da je tom knjigom fascinaciji pomalo došao i kraj. Prebolio sam Carvera, kao što sam prethodno prebolio Salingera, iako su mi obojica i danas kao čitatelju važni pisci.

Zatim su, godinama kasnije, stigle Flannery O’Connor i Alice Munro. (Neka mi bude dopuštena i ta drskost da ovu Kanađanku svrstam među američke pisce.) Iako nisam pokušavao pisati s mišlju na njih dvije, oblici njihova autsajderstva, emocionalnog, životnog, rodnog, zemljopisnog, pomagali su mi da proširim vlastiti svijet i učvrstim njegovu apartnost. S druge strane, one su, sa svojim kratkim pričama, očito bile nastavak jedne formativne fascinacije. Fascinacije američkim kratkim pričama, koje svoje podrijetlo vuku iz novinskih i časopisnih priča, humoreski, crtica, čija moda u Americi seže još u devetnaesto stoljeće i doba Marka Twaina.

Godinama se činilo da se u taj privatni čitateljski niz – Salinger, Carver, O’Connor, Munro – koji, pobočno, svojim kratkim pričama dopunjuju Saroyan, Hemingway i, možda, još netko, više nitko neće upisivati. Na kraju, u toj velikoj četvorci upisani su jedno odrastanje, formiranje književnog ukusa, emocionalni kodeks i autorski stil ovoga čitatelja kao pisca, pa bi onda previše bilo da se pojavi još netko.

I pojavio se. To jest, pojavila se. Prije nekoliko dana, Lucia Berlin. “Priručnik za spremačice” objavila je Naklada OceanMore, na čemu Gordani Farkaš Sfeci vrijedi biti višestruko zahvalan. Uz to što je izabrala knjigu, u Vjeri Balen-Heidl našla je idealnu prevoditeljicu za ove priče i njihova pisca. Dovoljno polaganu, temeljitu, starinsku, a temeljitu u poznavanju vlastitog jezika. (Poznavanje vlastitog jezika je, uz nedostatak književnog dara i stila, najveći problem manje dobrih prevoditelja.)

Lucia Berlin nije za života doživjela književnu slavu. To je razlog da ovog čitatelja pomalo i grize savjest dok čita njezine priče, jer ne zna koliko ih je zaslužio i koliko je ovo, kao i čitanje svakog posmrtno otkrivenog pisca, neka vrsta pljačke grobova. Onome kome se nismo za života poklonili, ne bismo se smjeli klanjati ni nakon smrti. Ili nije tako?

Bila je alkoholičarka, od oca i majke alkoholičara, triput se udavala, narodila je četvero djece, i pritom je od rana bolovala od dvostruke skolioze. Kralježnica joj se s vremenom tako iskrivljivala da je već kao mlada žena imala grbu i na leđima i na prsima. Povijest njezine bolesti donekle je tipična: u kasnim pedesetim pod pritiskom kralježnice puca joj jedno plućno krilo, nakon čega uza se neprestano mora imati bocu s kisikom. A nešto kasnije joj se, nevezano s tim, razvio i rak pluća. Umrla je 2004, u šezdeset i osmoj godini.

Otac joj je bio rudarski inženjer, pa su se naokolo selili, uglavnom duž siromašnih krajolika, ne baš pogodnih za odrastanje. Studij je započela u Novom Meksiku, ali se ubrzo udala i rodila dvojicu sinova. Muž je napušta pred kraj drugoga braka, nakon čega, ipak, završava fakultet. Ključna osoba u njezinu životu, onaj koji ju je motivirao da piše, da nadvlada svoja socijalna i fizička ograničenja i da na neki način iznevjeri sudbinu, bio je kultni američki pjesnik Ed Dorn.

Radila je kao medicinska sestra, čistačica, činovnica po bolničkim kancelarijama. Njezin život bio je veličanstveni katalog nevolja svake vrste, ali za razliku od Bukowskog, Malcolma Lowryja, pa i Carvera i Flannary O’Connor, Lucia Berlin neće u svojim pričama heroizirati i uzdizati svoje gubitništvo, niti će stvarati pozu za preživljavanje, koja će zatim postati i poza za književnost. Istovremeno, autobiografski utvrđene i proživljene životne nevolje osnovna su, zapravo i jedina tema njezinih priča.

Uz to što izbjegava svako heroiziranje nevolja i stradalničku samohvalu, Lucia Berlin nije sklona naturalističkim opisima, emocionalno je krajnje suzdržana i, očito je, često poželi pisati kao Anton Pavlovič Čehov. E, sad zamislite što biva kada se kroz čehovljevsku blagost i lakoću deriviraju okolnosti jedne tako strašne egzistencije kakvu je živjela Lucia Berlin.

Jedan od najčešćih motiva njezinih priča je detoks. Mračne klinike u još mračnijim gradovima, komune za liječenje narkomana, negdje na kraju svijeta, u pustinji, žene i muškarci koji se tu sreću, u jednoj od najsramotnijih životnih situacija. U njihovom alkoholizmu nema ničega utješnog ni romantičnog, i skoro svaka od tih priča završava povratkom alkoholu. Ali svejedno, postoji nešto, ima neki razlog koji nam brani da prestanemo čitati, razlog zbog kojeg ni sav taj bezutješni užas nije dovoljan da čitatelj odustane, razlog koji se, možda, tiče stila i načina na koji Lucia Berlin piše, a možda se tiče i te njene sveprisutne čehovljevske pomirenosti, te neobične blagosti nad svijetom.

Ona uvijek piše iz ženske perspektive. Nikada pripovjedač nema mušku krinku. Ali u njezinoj ženskoj samosvijesti malo je toga što bi bilo iskoristivo u boju za rodnu ravnopravnost ili za revoluciju bilo koje vrste. Temelj njezine ženskosti je samoća. Čak i kada je majka dvojice sinova, koja mrtva pijana završi u klinici za odvikavanje iako im je toliko puta obećala da više neće piti, čak i kada je opkoljena krdom obitelji, njezina samoća je potpuna. Lucia Berlin najosamljenija je žena na svijetu.

Njezine priče su kratke, a ponekad i vrlo kratke, pa imaju jedva dvije i pol stranice. U njima često izvede nešto što sam pokušavao u “Sarajevskom Marlboru”, a poslije i u knjizi “Inšallah, Madona, inšallah”: sav emocionalni naboj i smisao sabije u posljednju rečenicu, ispali je kao metak u srce svijeta, ili je postavi kao rečenicu dramskog preokreta. I nakon preokreta – ništa. Praznina.

Priča “Fantomska bol”, starački dom, čovjek bez nogu žali se da ga užasno bole noge. Njegova crna njegovateljica, imenom Florida pokušava ga smiriti: “Tiho, Johne. (…) To je samo fantomska bol”.

I onda slijede dvije rečenice u koje se sažima cijela ova knjiga, a s njom i poetika Lucije Berlin:

“’Je li stvarna?’ upitala sam je. Ona slegne ramenima. ‘Svaka bol je stvarna.’”

Nije moguće izabrati najmoćniju od četrdeset i dvije priče što čine 446 stranica ove knjige, koja je u originalu objavljena jedanaest godina nakon književničine smrti, postala bestseler i jedna od deset najboljih knjiga u 2015. u izboru New York Times Book Review, ali za današnju Hrvatsku bi možda najzanimljivija bila priča “Ugrizi tigra”, nekarakteristično duga priča o ženi, ili ženama, koje u vrijeme dok je abortus još bio ilegalan odlaze u Meksiko da pobace. Radi se o pripovjedačkom, ali i reportažnom remek-djelu, općenitom književnom remek-djelu, koje pored svega pokazuje kako će to izgledati u Hrvatskoj, zapravo po nekim ilegalnim aborthanama što će niknuti s bosanske strane granice, gdje će se, budu li ozakonjeni crkveno-državni snovi o životu prije rođenja, neke nesretne, životom i državom izluđene žene braniti od buduće neželjene djece.

Lucia Berlin bila je veliki pisac, ali joj to nije imao tko reći. U mom slučaju ona je peta u nizu. Ali samo kronološki peta. U svakom drugom smislu barem je ravnopravna Salingeru, Carveru, O’Connor, Munro. Meni dolazi u pravom trenutku, kao i onoj imaginarnoj čitateljskoj Hrvatskoj, kojoj su Antičević i ortaci zatvorili knjižare pred nosom, ali koja, ipak, stiže do svojih knjiga. Upitate li se ikad što je to s ovom zemljom i ovim ljudima, što je to s Amerikom iza Trumpovih leđa, što je to sa mnom koji upravo čitam ovu rečenicu, obratite se knjizi Lucie Berlin. U njoj piše.

miljenko jergović

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin