TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Manifest buržoaske tuge

  • Objavljeno u kultura
Manifest buržoaske tuge

Počinje tako što najprije sve po gradu biva ošamućeno bezazlenošću. Izgleda da uprkos tome za našeg umjetnika autonomaša nije bilo nijednog puta da se više vrati u grad kojim se svakodnevno kreće s kraja na kraj, kao da je godina nulta. Ne priča ni s kim, nema više šta reći, krije se po haustorima, ne odgovara na pozive, skriva putanje kretanja, iznevjerava zadatke. Njegov (estetski) hir, da ne kažemo eksperiment, da ne dijeli više nijedan jezik u tom društvu, nikakav verbalno-ideološki vidokrug, osim ponekad kad treba prožonglirati riječima radi zabave, ne samo da se ne služi jezikom građanskog utilitarizma ili nacionalnog didaktizma, kao pravi literarni autonomaš, nego da više ne govori nikako, osim da možda ponekad tepa, da sasvim nestane i da odsad bude nikoiništa, ne samo s jednom vjerom da ne postoji nijedno pomicanje naprijed ili prosperitet društva, nego i sa obeshrabrenjem svake mogućnosti da se lično on pomakne bilo gdje više ikada... Sve to bijaše jedan radikalni izbor, kao savršen način da jedan umjetnik autonomaš kod nas prestane postojati, ali teoretičari bi mogli reći i da su to stavke njegovog najnovijeg ekstremnog programa omame.


MIRNES SOKOLOVIĆ

ELEKTROBETON

Ako je taj novi program istovremeno znači i dezintegraciju ličnosti. Kao kad se ustane ujutro, stane pred ogledalo i posmatra kako se polako gubi lik, tako da se više ne može prepoznati samog sebe, kako spadaju obje jagodice i očne duplje spadaju sa lica i prelaze u maglu, kad se prevuče rukama preko njih. To je onda savršen način da se izađe nakon nekoliko dana skrivanja prošetati ulicama, tako da ga više niko ne prepozna.- Zatim bljesak jednog jutra, jer se naš umjetnik autonomaš ipak budi iz jutra u jutro: - Možda je sve završeno, ali sve može i da počne.


Negdje mora biti mirnodopskog života, vedrine događaja, što se slivaju kao čisti i hladni, pjenušavi, prijatni slapovi, odseliti se treba zato, otići prema Europi,smiriti se negdje, ogrnuti se tom svilom evropskog vječnog mira, uvježbavati mirnodopsko, steći dosadu, zaroniti u blagostanje, živjeti po svojoj volji, bez ove strašne zbrke, idući za svojim životom, za koji se bijaše rodio, prelaziti rukama tek preko lijepih torzoa po muzejima koji svjedoče da su svi veliki potresi zauvijek prošli, dok samo ta lijepa tkanina pada preko statua grandioznih ideja.


Rekosmo da je sve počelo bezazlenošću koja se prelijevala na ulicama nekada polupanog grada. To je sljedeći zadatak koji, kažu, stoji pred našim književnicima u cilju integracije naše literarne zemlje u Evropu. U književnosti su došle generacije poslije generacija, pa čak i onu pregaženu odmijenila je nova koja je osjetila da za život nisu više presudni rat i tranzicija, nakon engagment boraca došli su literarni autonomaši, koji moraju riješiti i druge probleme ili bar krenuti nastaviti živjeti, pa i oko grobova, makar i preko grobnica, kad se već više ništa ne može. Zato valja otići ne zamjerajući nikome ništa, voleći sviju, kao da gleda iz jedne perspektive vječnosti: nemati ništa ni s kim savršen je put za imati odlične i sjajne odnose u jednom tranzicijskom društvu.


Počelo je, dakle, iz želje da se bude nigdje, a kad se želi biti nigdje, mora se biti negdje. Plan je bio proći vožnju omamljen, u sjedalu, skrivajući u zoru oči rukama od svjetlosti., uplivati u blagostanje neosjetno, da se i ne zna kad se tačno uplivalo. La grande belleza, kao pulsirajući nemir, živi ispod dosade mirnodopskog života koji po Evropi, zaboravimo li kraste na istoku i jugu, traje već preko 70 godina. Naš literator ne osjeća pripadnost bilo kojoj generaciji, kao da je sam sebe rodio, tek koristi posljednju priliku da živi besmisleno i ne bude nesretan. Nadajući se - ako je već rođen u zanimljivim vremenima - da neće bar do kraja života morati proživjeti u njima, ostalo mu je vremena da uskoči u bus mira iz četvrtog pokušaja i odveze se u srce Evrope. Uzimajući taj teški zadatak na svoja pleća, na kraju se usudio žrtvovati neuroze u crnoj pjeni tiskotina i ludičnije gledati na realnost, uhvatiti svjetlost koje tamo daleko kod Lišboe zalazi nekoliko sati kasnije, proživjeti iznova to izgubljeno vrijeme, ako ne u ime svog naroda, a onda u ime dosad neistraženih predjela i neosjećanih čuvstava na ovom jeziku.


Plan je bio otvoriti srce prema buržoaskoj tugi, kod kod Paola Sorrentina, kad se Jep Gambardela u Velikoj ljepoti kreće svakodnevno tim dugim kadrovima obilja u kojima su naslagana stoljeća, oko rimskih građevina i fontana, nalazeći mir u sakralnosti i veličajnosti bez neke posebne pobožnosti, tako da ga ništa ne može uznemiriti. Tu pola stoljeća prolazi neosjetno, kao što taj pisac kao dvadesetipetogodišnjak zaboravi na sebe, nakon prvog romana više ne objavi ništa i više se nikada ne sjeti književnosti po kojoj ga svi poznaju, uronjen u tu otegnutu istoriju koktel partya i blagostanja koje se pružilo drugom polovinom stoljeća, ili bar tako osjeća on, uvezan sa najvišom rimskom klasom. Kao da je stoljećima ranije bio predodređen postati to što jeste, Gambardela u svakom trudbeništvu vidi neukus, a poredak je toliko uhodan i izgrađen da treba u da ga je ružno narušavati i u njemu tražiti samo estetsku senzaciju, kao da njime provijavaju vijekovi.



Na putu prema Evropi naš umjetnik autonomaš se po svemu slaže sa Gambardelom, kad se neko uzbudi zbog neke političke datosti, njemu dođe da mu priđe, pospe mu hladne vode da se umije i sa puno saosjećanja provjeri da li je čovjeku dobro. Doista, uzbuditi se zbog neke političke provokacije, zauzeti neki politički stav, pokazati da ti je stalo do nekog političkog projekta, što osjeća i Sorentino, pitanje je neukusa, znak slabosti, trenutak pokleknuća i neuroze, to je prije svega izostanak dobrog takta, kao držati se važnijim nego što nisi, kao gledati bahato na druge, kao nametati iluziju da svi već nismo dovoljno jadni. Srevši se na kapiji instituta sa jednim istočnoevropskim piscem, polomljenim tranzicijom, s bremenom rata još uvijek na plećima, nadrogiranim našom nesrećeom, koji je tek završio svoju seansu u kojoj se in vivo pred evropskom publikom suočio sa našim demonima raspada, naš umjetnik autonomaš mu prilazi i tiho i saosjećajno priopćava: - Nemoj da budeš naporan i opterećuješ ljude!


Kasnije će njih dvojica sprijateljiti i razumjeti na jednoj višoj ravni. - Droga, hodi ovamo da se i ti slikaš s nama – poziva naš autonomaš tog pogruženog pisca, koji se izdvaja veoma opterećen, nakon konferencije da se slika sa književnim naučnicima i phD researcherima iz svih dijelova Evrope, na nasmijanoj fotografiji na kojoj će njih dvojicu biti teško razlikovati. Ta fotografija će biti uvrštena u portofolio još jednog uspješnog zaključenog EU projekta, koji će jednom svjedočiti kako se podizala European literature. Naš literator autonomaš, među prisutnim, nakon caffe pauze koristi još jednom priliku da se složi sa Gambardelom, tačno je da se možda sve završava smrću a prije toga je život, sakriven ispod sveprisutnog blablabla, sve je naslagano ispod ovog brbljanja i galame, kao tišina i osjećajnost, sićušne iskre života, kao bijeda i nesreća čovječanstva, sve to gledano iz perspektive vječnosti. Nekad u smirenju, nakon angažovanih buke i bijesa, u distanci i dezinteresmanu, ima više poezije (pa i angažovane), nego u samoj frci i strci koja je prešla preko glave.


Vjerovatno ne bi bilo loše živjeti kao patricij trošeći novce koje je zaradio prekarni radnik, preživjeli ratnik, izbjeglica bez igdje ičega, migrant koji je krenuo nigdje, neko drugo ja, bar dok novca dostaje. Književnost je utoliko smislena, što otvara jednu mogućnost za oslobađanje te energije, po Vinaveru, kao što je crvena svjetlost ustvari zbir 400 biliona treptaja. To je kao skok iz sebe i prevazilaženje mogućnosti, eksplozija u nekom drugom ja, sinteza miliona zbrkanih emocija u nešto opipljivo i živo. S obzirom da u jednoj sekundi čovjekovo oko može osjetiti svega 500 optičkih doživljaja, onaj koji hoće da doživi tih 400 biliona opažaja morao bi živjeti 25.000 godina. Ono što, međutim, hoće olakšati čovjeku, kao književnost, spasiće ga od te izlišne glomaznosti i bilione tih titraja prevesti u jednu zgusnutu i prepričanu sintezu, koja će otkucati u vidu crvene boje kao poetska senzacija.


Svi ti treptaji će se vremenom javljati po zakonitostima jednog unutarnjeg ritma, čije vrijeme tek predstoji. To je ono u što se valja još uzdati. Mirijade impulsa kondenzovanih u jednoj slici - to je dakle polje i književnosti, koja pomaže recipijentu da primi bilione tih titraja i intenzivira iskustvo života, dok se pojačavaju efekti, kao da se na drogama. Oni koji se bave književnošću da prodube doživljaje, da intenziviraju život, još uvijek vjeruju u moć nagomilane energije miliona treptaja, koju valja prevoditi u jedan živi otkucaj crvene ili ljubičasto obojenog srca, sve do eksplozije. Sloboda, u porobljenim društvima, krije se još uvijek na neočekivanim raskrsnicama prilikom akcije, makar se odvijala na kvadratu papira. Novi ritmovi u izvrnutosti šablona, u odstupanju od propisanih kalupa, leži i u lucidnosti demonstriranoj u nekoliko stihova.

- Život je česma suza i svirala jauka – varira tu frazu, kao brojalicu naših književnosti, onaj pogruženi pisac, dok sve sluša naš literator autonomaš, prerušen sada na trenutak u fizikanera iz naših krajeva, koji je po nesreći jedini ravnopravan Drogi na tom skupu, jer je došao u ove klupe da sluša na konferenciji o novoj evropskoj književnosti nakon što je šest sati kopao kanale, gradeći se važan jer je i on lično (kako su ukazivali marksistički teoretičari) jedan od finansijera cijelog skupa.


U svakoj novoj džamiji na koju naiđem u tuđini, priča poslije glasno fizikaner, svaki put kad me put nanese na novi džemat, obavezno ga pohodim i uzimam abdest i klanjam dva rekjata da se naša domovina konačno raspadne, da se ljudi oslobode i raziđu i rasele po svim krajevima Evrope, a da se po našim gorama i dolovima nasele Afganistanci, Sirijci i pogotovo Japanci, da svi malo dahnemo dušom konačno spoznavši da više nemamo zemlje.


Tom radniku ilegalcu najviše se, međutim, sviđalo štivo Frederika Begbedea, koji u jednom romanu proklamira da nakon postmodernizma dolazi clubing, što je i na zabavi nakon konferencije i pokazao svojim primjerom. Bili su posebno oduševljeni jednim prizorom noćnog pariskog kluba u kojem je plesni podij bio kružnog oblika kao daska za Wc šolju, opremljen ogromnim vodokotlićem iz kojeg je plesače, u nepoznatim vremenskim razmacima, na sveopštu radost zasipala voda odnoseći ih u bazen gdje se taj disko slijevao. Katastrofa je u toku, a ja sam na licu mjesta, veli taj Begbedeov junak, iz želje da apokalipsa počne što prije, kad je on smrtan neka svi umru što prije, zato bi više volio da prije ode planeta jer bi mu onda bilo i za samog sebe sasvim svejedno. Glavni lik u drugom romanu ima lijep stan, sjajan posao, ali nikako da počini samoubistvo, što znači nemati pojma.


Naš umjetnik autonomaš se još uvijek dobro drži i nastavlja se graditi važnim iako nije fizikaner.

Ne želim da moj anarhizam bude na bilo čiju korist. Ne dam da ikome pomaže moj resantiman. Ja ne želim uraditi ništa zbog bilo koga. Niti svoje postupke podrediti bilo kome, da nekome nešto dokažem i budem koristan. Ne značiti ideološki nikome ništa, ne znati ništa, ne biti upućen, tek sangvinično i satirično meziti ovaj raspad, sa voljom, kao da se time pomaže napretku čovječanstva. To je svakako deliciozan način da se ubrzo prestane postojati.

Ipak je, kažu mu angažovani teoretičari, od 1968. naovamo postalo jasno da su vrijednosti lične slobode i društvene pravde neusaglašene, to je pokazao neoliberalizam svojim insistiranjem na izgradnji konzumerističkog narcizma i individualnog libertijanizma, potičući da se diversifikuju životni stilovi, istražuje sopstvo, seksualnost i osvaja umjetnička sloboda i razuzdanost, kao lajtmotivi nove buržoaske kulture.


To je bio trenutak u kojem naš umjetnik autonomaš još jednom sagledava sebe, provijavaju prizori njegove žalosne prilike u ritama, dok hoda tim ulicama, po tom gradu na prvoj kapiji Evrope, sa dvadesetak eura u džepu, nadahnut novom mišlju. U tom metežu, on je beznačajan kao šraf, nikada on neće dosegnuti blagostanje, njemu će trebati godine dok postane ovdje ličnost, on se jedva probio i ovdje, izlazio je usred noći na punktovima, zaustavljan na autoputu, pretresan, sumnjivo lice koje je putovalo samo s jednim ruksakom na leđima, zato treba zauvijek ostati u svome gradu daleko dole u blatu i provesti život kao kasablijski egzotik. U institutu, među knjigama, život inače može proći neosjetno kao kad se sklope prašnjave korice, a njemu trebaju literarne droge, njemu treba nesreća i ratova, kao da je sve polupano i ostaje razbiti glavu o zid, zato mu se teško oteti želji da se uskoro otpremi nazad doma.


Došao da se nadahne prosperitetom, koji na tim ulicama osjeća na svakom koraku, njemu se onda otvara cijeli jedan prirodni kružni tok energije, nevjerovatno kolanje materije u neonskim reklamama, da se ima s čim vratiti nazad u svoju književnost. Bilo bi dobro stići zaostatke i uhvatiti korak sa razvijenim i normalnim svijetom. Kao da su se svi oni djetinji prizori isprevrtanog i razlupanog grada, vršnjaka koji ulazi u tamni lift i propada u mračnu provaliju sa sedamnaestog sprata (da ga iznesu razdruzganog), zebnja u masi od pet hiljada ljudi koji se svakog časa mogu okrenuti i smožditi te, poslijeratna odsustva i hiljadu nemogućstva, tih milijardu prekinutih opažaja i izrezanih emocija, u hipu pretvorili u jednu otegnuto lijepo sjećanje, kao vječnu ljepotu, kao jedan otkucaj intenzivan i gust poput masne boje, kupljen dukatima tečnim kao buržoaska tuga. Zašto rušiti poretke, ako već ne želimo opet ratove i genocide, kao da nisu davno bili, koji bi razlog bio ne prihvatiti poziv, ako te ljudi već zovu u blagostanje, tim više ako se u svakom prosperitetu krije klica raspada koji je svima želio.


To su modusi kako će i njegova literarna zemlja krenuti putem eurointegracija, to je bila prilika da i on uradi nešto korisno za zajednicu. U to ime ustaje i na konferenciji drži govor, konačno prihvatajući odgovornost i priklanjajući se konkretnom jeziku: – Književnost u 21. stoljeću mi se oduševljeno otkriva kao samo jedna ljudska akcija u domenu tržišta, koji će omogućiti da se društveno dobro poveća maksimiziranjem dometa i učestalošću tržišnih transakcija. Čuvajući autonomiju književnost treba staviti na berzu i okrenuti to kolo sreće kao na ruletu. Tržište će uraditi ono što je u književnosti dotad uspijevalo samo bogovima: saževši prostor i vrijeme na kraju - sve većim geografskim obuhvatom i što kraćim tržišnim rokom polučit će na raznim dijelovima svijeta najbolje rezultate. Osmišljavajući književnost kao monetu u raznim aspektima stvarnosti, književnost i medicina, književnost i diplomacija, književnost i moda, književnost i fudbal, književnost i psihoterapija, literatura će vratiti mogućnost da nakon decenija političke utilitarnosti koja ju je primakla kiču – bude po prvi put privedena instrumentalizaciji na pravi način, budući da ona nikada nije iskorištena kako treba, tako da stvarno pomaže ljudima. Budućnost književnosti su katedre za primijenjenu literaturu.


Doista je za literatore prekarnike, ako već ne Bog, jedini spas jedno blagostanje koje je nastajalo stoljećima. Opstati na tržištu – ne pobjeći sa polja štiteći autonomiju literature, nego je tako očuvanu uložiti u dionice – iskoristiti blagodati tog sistema koji benevolentno dopušta da se bude izvan njega, prikloniti se nekom projektu i zaigrati na kartu tržišnog rizika, pitanje je časti i znak spremnosti na borbu, prilika da literatori vrate svoju kompetivnost i ne struhnu. Povratkom slobode, nezavisnosti i individualizma, čuvanjem umjetničkog autonomaškog dostojanstva, kao novim osvajanjem umjetnosti, ublažiće se efekti poništene nacionalizacije, privatizovanja javne imovine, što će i otvoriti nepregledne mogućnosti za eksploataciju talenata, udovoljiti svim potrebama pisaca, pogotovo onim suviše ljudskim. Posljedica će biti sveopšta namirenost ljudi, literatura će se razvijati kao sopstvenički obrt i privatna inicijativa, tako da će se ljudska prava ispuniti sama od sebe, a čovjek će opet postati čovjeku čovjek. Književnost i tržište, književnost i život, u perivojima dvadeset i prvog stoljeća djeluju u božanstvenom sinhronicitetu.


S obzirom da je propast već počela, da se ništa neće dogoditi, da se sve već dogodilo, koji bi razlog bio ne uživati u blagostanju, tim više ako se može doći do nje trikom, umjesto raditi na urušavanju poretka. Uprkos crnim silama koje prijete, umjesto grumena pečali pod grlom, umjesto našeg teškog istočnoevropskog usuda, na mjestu destrukcije i buke i bijesa osporavanja, opredijeliti se tek za nemar i bezazlenost, za blagostanje i šetnju, čekaonicu,a ne za razbijanje glave o zid, a ne za žrtvovanje ili podzemlje na ovaj ili onaj način, bar do sljedeće eksplozije. Ionako smo rukama duboko u slamaricama najobespravljenijih, krvavi do lakata, i šta se sad imamo svađati ko je švrljajući ili risajući maknuo veći ili manji dio kolača. Sve je svejedno, ako se za dva sata pisanja može dobiti onoliko koliko se zaradi u slučaju da se dva dana bez prestanka kopaju kanali. S obzirom da odavno ne postoji svijet, kad je već odavno ugašeno ideološko stoljeće, što su prvi osjetili apstraktni slikari, zašto dodatno ne potcijeniti i relativizovati taj svijet, dajući prilog sveopštoj kakofoniji, razvijajući hedonizam.


U to ime ima smisla, ako ništa, pristupiti literarnom vježbanju budućnosti, pa makar u vidu ljubičastih strepnji ili mračnih nada i zlokobnih predskazanja, dok se ne pruže nepregledna područja konstruktivne buržoaske tuge koja se, nakon svih prevladanih prepreka, otvara u trećem mileniju tek nakon osamnaest godina. Vjerovatno ne bi bilo efektno tu apokalipsu, pa čak ako je i slom jednog finansijskog sistema, još jednom čekati poput patricija, na kraju Rima, ovjenčanih ružama, naslonjenih laktovima na jastuke, dok ljepojke sastavljaju stihove gledajući bijele varvare kako nadiru, nego kao šareni tehno menadžer novog smisla književnosti koji kao DJ neuobičajene lukrativnosti, okružen šarenim zrakama, pred razularenom masom zadaje novi ritam na mikseti umjetnosti.


Dovoljno smo uostalom iskusni da ne mislimo da se sveopšti slom dešava usljed zloupotreba, poroka i zločina koji pripadaju svim vremenima. Mora da smo naučili da su te boljke nešto specifičnije, kompleksnije, polaganije, kako kaže Margarit Jursenar, i liče na gigantizam koji je očigledni falsifikat razvoja, raspusništvo kao pečat bogatstva kojeg više nema, reforme koji su tek palijativi neminovnog raspada, obilje koje će brzo zamijeniti oskudica, pompeznost prošlosti u neredu i sveprisutnoj osrednjosti. Svi veliki uspjesi su ionako samo korak do konačne propasti i treba ga podržati svim silama.

Kakogod, dok ne dođe do sloma, možda će za to vrijeme biti moguće mirno, u blagostanju, proživjeti čak i jedan život.

senoworks