TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Marcel Proust: Svaka je zamisao laka kad se ne uzme u obzir stvarnost

  • Objavljeno u kultura
Marcel Proust: Svaka je zamisao laka kad se ne uzme u obzir stvarnost

Marcel Proust bio je francuski romanopisac iz građanske obitelji. Rođen je u Parizu 1871. godine. Kao dijete koje je oboljelo od astme, djetinjstvo provodi okružen pažnjom i ljubavlju obitelji, posebno majke.

Neposredno nakon mature, odlazi na služenje vojnog roka u Orleans. Kada se vratio u Pariz upisuje školu političnih znanosti. Za vrijeme školovanja, na njega ima Bergson vrlo jak utjecaj. Zaokupljaju ga književnost i mondeni život. Svoje pripovijetke prvi puta objavljuje u časopisu Le Banquet.

Mladog Prousta privlači mondeni život, bio je rado viđen gost na banketima i aristokratskim krugovima. Poslije razdoblja mondenog života kojeg je vodio, događa se vrlo velika promjena u njegovom životu - u roku dvije godine umiru mu roditelj - otac 1903., a majka 1905. godine.

Od 1906. godine živi sam i vodi samački život. Tada počinje njegov neprestani rad na književnosti. Proust u trci s vremenom, tada počinje pisati svoje najvažnije djelo: U traganju za izgubljenim vremenom koji se sastoji od sedam dijelova: Put k Swannu, U sjeni procvjetalih djevojaka, Kod Guermantesa, Sodoma i Gomora, Zatočenica, Iščezla Albertina i Pronađeno vrijeme.

Za roman U sjeni procvjetalih djevojaka 1918. godine dobiva Goncourtovu nagradu.

Teško sam uzdahnuo kada sam saznao da smo kao kumovi pozvani na još jedne krstitke; ovoga puta od strane naših prijatelja koji su živjeli u jednom selu. „Opet taj odlazak u Crkvu“, promrmljao sam sebi u bradu da me žena ne čuje. Ali nije imalo smisla ne otići, zbog prijatelja. Uvrijedit će se bez veze. Svoj duhovni nazor na svijet prisiljen sam opet skriti pod tepih. Zanimljivo, baš smo s tim prijateljima neki dan u razgovoru ‘tepli’ po crkvi sve u šesnaest. Nismo se libili ni najgorih izraza poput „kapitalistički mastodont“, „samo gledaju use i u svoje kljuse“, ali to očigledno nije značilo ništa. Dijete se krstit mora – a to se obavlja u Crkvi. Tako danas funkcioniramo.

Na svoju Crkvu seljani sela odakle su bili naši prijatelji bili su iznimno ponosni. Završena u rekordno kratkom vremenu sada se trsila svojom upadljivom narančastom bojom podsjećajući na neku ogromnu dječju igračku.

Nema sumnje, crkva se svakim svojim dijelom, koji bi god čovjek pogledao, razlikovala od bilo koje druge građevine nekom vrstom misaonosti kojom je bila prožeta; ali se činilo da tek svojim zvonikom dosiže svijest o samoj sebi i da tek njime potvrđuje svoj individualni i odgovorni bitak.

Sam šiljak Crkve je…

… bio tako tanak, tako ružičast, da se činilo kao da je na nebu samo ugreben noktom kome se prohtjelo da tom krajoliku, da toj slici koja prikazuje samo prirodu, ipak dade ovu malu biljegu umjetnosti, ovu osamljenu vijest o čovjeku.

Shvatio sam da se u moje misli upliće, neznanko kako, Marcel Proust s izvacima iz one „dosade čitanja“ – sagom U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM. Priznajte, lijeni dokoličari 21. stoljeća, vi kojima književnost nije nimalo strana ili dosadna, na kojoj ste knjizi ipak stali u čitanju “potrage za izgubljenim vremenom”? Ja sam na petoj. Pročitao sam CombrayPut k Swanu i… više se ne sjećam kako su se zvale preostale dvije. A ima ih trinaest (u poštenom izdanju ružičaste boje). Ipak, ono što sam zapamtio (nekad davno prepisao u notes), nenadano, sada mi se započelo pojavljivati u mislima. Doživljaj crkve Saint-Hilaire kao da je trebao poslužiti kao nadomjestak mom nikakvom doživljaju seoske crkve u Crkavcima. Hvala bogu pa se ne radi o onom čajnom kolačiću kojeg, kad je stavio u usta, ovaj se prometnuo u pravi vremeplov o kojem učenici 4. razreda srednje škole sve znaju.

Sam svećenik, kukastog nosa, koji je moju ženu podsjetio na bivšeg playboya, daleko je bio od svakog dovođenja u vezu s Bogom i anđelima.

– Danas su župnici građevinari. Svi rade! Takvo je vrijeme, pa i ovaj naš to čini. – čujem glasove oko sebe.

Uđosmo u crkvu. Na zidovima poznate slikarije Kristovih muka, nijedna da bi je čovjek udostojao pogleda više od dvije sekunde. Jedino iznad oltara, nalazila se poveća slika s više likova i s motivom malog Isusa bebe koju je možda i trebalo podrobnije razgledati… Ali, avaj, ni tu nema ničeg. Moje srce je možda prazno, ali prazna je od svakog duha i ova sakralna prostorija!

Idemo, pomolimo se! Pratimo svećenika i njegove riječi kojima nam govori što da činimo. Moja žena kao kuma uzima dijete. Debeli valjčići na bebinom licu veselo poskakuju jer naslućuju blizinu mlijeka moje žene (koja, inače, doji našeg sinčića). Bebi nekako polazi za rukom dohvatiti rub njene majice te je povući prema sebi. Mojoj ženi neugodno, ispravlja dijete u naručju. Playboy-svećenik nastavlja svoju litaniju. Mrtve riječi odzvanjaju mrtvom prostorijom. Ipak, svi ih pozorno slušamo. One su sada naša stvarnost.

U jednom trenutku, prisjetim se Blocha, naočitog momčića iz Combray-a a koji je prijateljevao s Marcelom i kojemu, prema Marcelovom opisu, nije bilo ništa sveto. Kada ga je netko upitao po dolasku u školu da li je vani padala kiša on mu je odgovorio:

Ne mogu vam, gospodine, apsolutno ništa reći o tome da li je padalo. Ja živim tako odlučno izvan svih fizikalnih okolnosti da se moja ćutila uopće ne trude da ih zamijete.

A malo dalje:

Ja nikad ne dopuštam da na mene utječu atmosferski poremećaji, a ni konvencionalna raspodjela vremena. Bez prigovora bih odobrio i u upotrebu uveo pušenje opijuma ili talasasti malajski bodež, ali neću da znam za ta dva neizmjerno opasnija i, uostalom, posve neukusna malograđanska instrumenta, kao što su kišobran i sat…

Isti taj Bloch se „nije svidio ni baki, jer je poslije ručka kad je ona rekla da se baš ne osjeća dobro, prigušio jecaj i obrisao suze…“

Njega sam sada zamislio u svojoj glavi kako kruži oko nas i svećenika i čudom se čudi. Gleda u nas svojim mirnim očima i pita se zašto, zašto to još radimo. Čemu sve te konvencije moljenja, krštenja, pokajanja grijeha? Sve to pripada jednom drugom vremenu, vremenu Tome Akvinskog, 12. stoljeća, ali koje je nepovratno prošlo. Danas religioznost treba i mora izgledati drugačije. Zar nitko nije čitao Anthony de Mella?

Bloch je još jedno vrijeme nastavio kružiti oko nas, smješkajući se i zviždeći,  a onda se na petama polako okrenuo i iskliznuo van i na u ovom trenutku „čudovišno snažan sunčev sjaj“…

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin