TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Marsijanska elegija

  • Objavljeno u kultura
Conway Hall, London, 8. jun 2019. photo: Yusuf Elsaadi Conway Hall, London, 8. jun 2019. photo: Yusuf Elsaadi

Tako su i nas protjerali iz grada, Jugoslaviju ubili na ulicama / U jednom selu sam vidio tele kako spava u pepelu / Poslije je mukalo, zazivalo mamu, završilo na ražnju / Vatra ga je oplemenila, iznudili smo priznanje iz njega / Preveli ga u vjeru bogumilsku, u vjeru mahovine, lipljena / Iz njegovog jezika smo gonetali našu sudbinu


Boži Koprivici

Mijenjao sam gradove ko čarape

U jednom sam bio gospodin s frakom, pio ptičije mlijeko

Sanjao na finskom jeziku, klatio se zajedno sa suncokretima mađarskim pustopoljinama, pod ruku s Lajošem Kašakom

Bez sumnje taj grad još nema temelje izvan mog sna

Stoga sam morao da putujem, rat je zaklopio kiklopsko oko

Iz nozdrva sam teško mogao izbiti miris konjskih pokrivača

Moja koža je pamtila izbjegličke deke

Kao kad sam drkao u kolibi od iverice

Strugao falus stisnutim vojničkim šakama

Dok su ispod poda pacovi ivericu vraćali u prvobitno stanje

A peć bubnjara sijala poput komete

Bili smo željni svega

U mislima nam se nudili žablji bataci, bilo šta, samo da nije sveti makaron

Ali ko bi ih lovio po barama, trebalo je razdjevičiti rosu i paukove mreže

Razdijeliti visoku travu kao Mojsije Crveno more

Neko se dosjetio rujnjača

Pekli ih, kuhali u municijskim kutijama, to su džinovske konzerve sardina

Maslinaste boje, mirišu na kolomast, na praporijeklo

Ljudi i gromova

Rujnjače se tope, kajgana od klobuka, melanž crvene i žute

Kad se najedemo mesa onda slijedi utrka do prvog ćoška kuće

Pražnjenje crijeva besmisla

Jeli smo meso samo ukoliko bismo upadali u njihova sela

Pljačkali naše već opljačkane stvari, prinosili milost bogu ognja

Lomače tuđih domova nam grijale licâ, nije nam bilo žao

Tako su i nas protjerali iz grada, Jugoslaviju ubili na ulicama

U jednom selu sam vidio tele kako spava u pepelu

Poslije je mukalo, zazivalo mamu, završilo na ražnju

Vatra ga je oplemenila, iznudili smo priznanje iz njega

Preveli ga u vjeru bogumilsku, u vjeru mahovine, lipljena

Iz njegovog jezika smo gonetali našu sudbinu

Čekao nas je povratak kući nakon 44 mjeseca lutanja

Mi, mladi odiseji, pametni, hrabri i lukavi

Stigli u svoj grad

Da se ogrijemo unutar razvalina

Bez ruku, nogu, očiju

Tankih živaca na rodnoj Itaki

Vratili se kako je ko mogao

Neko je išao kraćim, gorkim putem kroz podzemlje, njih pet stotina

Na rodnu Itaku da se umijemo u rijeci kroz koju struji zaborav

Htjeli smo zaboraviti izbjegličke dane

Gazdu kuće što dugim nožem reže kruh i dijeli svakom prema potrebi

Ili ono bješe prema zasluzi na ručku koji uvijek može biti posljednji

Čudna su seoska gazdinstva, nabrekla modrinom šljiva, voštana boja kukuruznog zrna dozivala miholjsko sunce

Osovine: ljeto – jesen zima – proljeće na mapama koje iscrtavaju naši bezdomni dani

Godovi se šire, debla nam rastu kroz grla

I tako smo se vratili kući

Kao mladi bogovi u vojnim odijelima

Mijenjao sam gradove ko čarape

Ni sad ne znam kad se negdje probudim usred noći

Da li sam u svom gradu od prije rata

Da li stojim na granici od godina 1992. – 1995.

Ili mi S-Bahn tutnji ispod prozora

Ili me opkoljava pomrčina zaleđenih oranica

Krcka snježna pokorica, vojničke čizme lome sve pred sobom

Prema kasarni u srcu šume

Tamo je koliba od iverice

Gdje je peć bubnjara sijala poput rodne planete

Crvene rodne grude.

Septembar 2015.

AUTOR: FARUK ŠEHIĆ

 

PREUZETO SA PRIJATELJSKOG https://www.xxzmagazin.com PORTALA

senoworks