TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Ne bih više bio J. L. Borges, htio bih biti netko drugi

  • Objavljeno u kultura
Ne bih više bio J. L. Borges, htio bih biti netko drugi

Dok sam u ovih godinu dana spremao stvari za konačnu selidbu sa Sepetarevca i zatvaranje stana koji je tu negdje, u Sarajevu, na Ilidži, u Kaknju, Doboju, Usori ili Konjicu otvoren prije skoro stotinu i dvadeset godina, svako malo bih osjetio žal za nestalom pupčanom vrpcom, papirnom maramicom u kojoj je spremljen pramen kose novorođenoga i identifikacijskim trakama iz rodilišta.

 

Sve je to bilo pohranjeno u posrebrenoj kutijici od plastike, kojoj se i na razdaljini od nekoliko metara vidi koliko je jeftina. Gdje je i kako nestala, nisam znao. A pravo rečeno, nisam znao ni zašto mi je do nje toliko stalo. Taj komadić pupčane vrpce, skorenoga ljudskog tkiva, odavno je izgubio strukturu i miris. Umjesto da se čuje na strvinu, na začetak leša izazvan životom, umjesto da podsjeti na to herojsko vrijeme u kojem sam devet mjeseci hranjen majčinom krvlju i njezinom odlukom da me ne pobaci, ta je pupčana vrpca, položena na komadiću gaze iz ambulante rodilišta, predstavljala samo bolesnu uspomenu, važnu samo dvjema osobama. Jednoj s jedne, drugoj s druge strane pola stoljeća stare pupkovine.

I onda je prijatelj koji već neko vrijeme umjesto mene živi na Sepetarevcu pronašao plastičnu kutijicu, s koje se srebro već pomalo osipa. “Mislim da sam našao tvoje mliječne zube!”, zbog nečega je rekao, iako tu nikakvih zuba nije bilo, i dobro sam se sjećao da smo u to vrijeme zube već bacali, kao što se baca sve ono nepotrebno i pokvareno od čega smo se lako odvojili. Ali zbog nečega sam odmah znao što je to on pronašao. I ne mogu reći da mi nije bilo drago.

Dok sam razgledao ono što barem četvrt stoljeća nisam vidio – pramen oštre riđe kose, koji ničim ne podsjeća na moju današnju kosu – i dok sam pažljivo rastvarao gazu s pupkovinom, u strahu da će se sasuti u prah, poput odavno mrtvog tijela, i dok sam onda, kao i svaki put, uzalud pokušavao razvezati nikad razvezani konac kojim sam konačno razdvojen od majke, na um mi je palo Borgesovo predavanje o besmrtnosti, iz knjižice “Usmeni Borhes”, objavljene u Beogradu, kod izdavača Rad, u biblioteci Reč i misao. Prevoditelji su bili Anđelija Stanojević i Predrag Marković, sveščica od jedva osamdeset stranica izašla je 1990, tako da smo je jedva stigli pročitati i o njoj porazgovarati, a već se zaratilo. Ono što smo čitali neposredno pred rat je, kao i ono što bismo čitali u vrućici i pred san, kliznulo u neku specifičnu vrstu zaborava, koji možda i nije sasvim zaborav, nego je sjećanje zaključano iza sedam brava, što će se zatim, sve do posljednje, godinama i desetljećima jedna za drugom otključavati.

Između 24. svibnja i 23. lipnja 1978. Jorge Luis Borges održao je pet predavanja na sveučilištu Bergano u Buenos Airesu. Teme predavanja su, kako je unaprijed najavio, bile knjiga, besmrtnost, Emanuel Swedenborg, detektivska priča i vrijeme. Odavno je već bio slijep, brajevim se pismom nije služio, tako da je predavanja držao bez unaprijed priređenih bilješki. Bilo mu je sedamdeset i osam godina, i bio je slavan. Predavanja su snimana na magnetofonsku vrpcu, da bi zatim, bez znatnijih intervencija, bila prenesena na papir. Pisac ih je autorizirao i napisao dvadesetak redaka predgovora, koji završava ovako: “Kao i čitanje, i predavanje je delo saradnje, i oni koji slušaju nisu manje važni od onog koji govori. U ovoj knjizi se nalazi moj lični deo tih sesija. Nadam se da će ih čitalac obogatiti kao što su ih obogatili slušaoci.”

Predgovor srpskom izdanju Predrag Marković započeo je citiravši Wima Wendersa, koji kaže da “izgleda arogantno da se nešto kaže ili napiše o Ingmaru Bergmanu”, da bi se onda, ohrabren autoritetom, odvažio na nekoliko stranica teksta. Taj početak danas mi je važan. Pišući o velikima, divljenjem sam uglavnom uspijevao prikriti strah od vlastite arogancije. Strah od toga da, čitajući ih javno, ne ispadnem baš sasvim glup. Ali, doista, postoje i oni o kojima se čitatelj usuđuje samo da šuti. Oni i ne moraju biti veći od drugih velikih, ali kako o djelu treba govoriti jezikom samog djela, na neke se od govora i od jezika čitatelj odvaži, a nekih se plaši. Ono što je iz Wendersove perspektive Bergman, to je iz moje Borges. Zašto? To je druga i duga priča. Ova je današnja o nečemu drugom, o nečemu što mi je bilo na umu kada sam ugledao svoju prethodno izgubljenu pupčanu vrpcu.

U predavanju “Besmrtnost” Borges sastavlja jedan od svojih testamenata. I već u prvih nekoliko rečenica kaže da ga osobna besmrtnost zapravo ne zanima, te da mu nipošto nije stalo da do kraja vremenskog beskraja bude onaj koji tog trenutka jest, “ja ne želim da i dalje budem Horhe Luis Borhes, ja želim da budem druga osoba. Nadam se da će moja smrt biti potpuna, nadam se da ću umreti i telom i dušom.”
A zatim nastavlja nizati citate, sustave mišljenja, emocionalne i intelektualne konstrukcije o besmrtnosti, koji, svi do jednoga, vode tomu da je u određenom trenutku u životu, ili bi tako trebalo biti u svakom trenutku u životu, čovjek sit sebe samoga, a onda i onoga najdragocjenijeg što ima, onog zbog čega s takvim strahom čezne individualnoj besmrtnosti. Nije njemu do tijela – ono ga ionako samo boli i tišti – niti mu je do duše – duša je mutan konstrukt – nego je čovjeku do njegovih sjećanja. Svega bi se drugog lako pred smrću odrekao, ali čovjeka hvata strava od toga da će u jednom trenutku ostati bez sjećanja.

Borges se odrekne tih sjećanja. Odrekne ih se elegantno i duhovito. Kada je o posljednjim stvarima riječ, humor biva jedini način da se pronađe mjera između sebe i svijeta. Ta mjera se naziva elegancijom. On ponavlja: “za mene bi bilo užasno da znam da ću potrajati, bilo bi strašno da ću nastaviti da budem Borhes. Sit sam samoga sebe, svog imena i slave i želim da se oslobodim svega toga.”

I onda iz te misli i osjećaja, možda istinitih, možda lažnih, jer možda se to starac tješi smrću, predavač razvija apologiju one druge besmrtnosti. “Znam – majka mi je to rekla – da svaki put kada govorim engleske stihove, govorim ih glasom svoga oca. (…) Kada ponavljam Šilerove stihove, moj otac živi u meni. I druge osobe koje su me čule, živeće u mom glasu, koji je refleks njihovog glasa koji je bio, čini mi se, refleks glasa njihovih starijih. Šta drugo mi možemo znati? Odnosno, možemo verovati u besmrtnost. (…) Važna je besmrtnost. Ta besmrtnost se postiže u delima, u sećanju koje neko ostavlja drugima. To sećanje može biti beznačajno, može biti bilo koja rečenica. Na primer: Tog i tog, više vredi izgubiti nego ga pronaći. Ja ne znam ko je izmislio ovu rečenicu, ali svaki put kada je izgovaram, ja sam taj čovek. Šta mari što je taj skromni druškan mrtav, ako živi u meni i u svakom ko ponavlja ovu rečenicu.”

Glazba je besmrtnost. “Jezik je oblik kreacije, postaje oblik besmrtnosti. Ja se služim kastiljanskim jezikom. Koliko mrtvih Kastiljanaca u meni živi? (…) Ta besmrtnost nema razloga da bude lična, može zanemariti slučajnost imena i prezimena, može ih apstrahovati iz našeg sećanja. (…) To je literarno pribežište; ja sve to mogu da zaboravim i nastaviću da postojim, a sve to će živeti u meni mada ga ne pominjem. Možda je najvažnije da se toga ne sećamo sasvim tačno, možda se najvažnijeg sećamo na jedan nesvestan način. (…) Nastavićemo da budemo besmrtni, izvan naše telesne smrti ostaju naša dela, naša suština, i naše sposobnosti, sav taj čudesni deo univerzalne istorije, mada to ne znamo i bolje je da ne znamo.”

I to je kraj predavanja, kraj besmrtnosti. Sjetio sam se kratkog Borgesovog teksta, što sam ga pročitao samo jednom, prije dvadeset i sedam godina. Prilika je bila krajnje sentimentalna, dostojna samoprijezira: bizarna uspomena u posrebrenoj plastičnoj kutijici. Ali ta je kutijica, zajedno s pupkovinom i onom prvom kosom što otpada odmah po rođenju, ono što čovjeku pomaže da ostane blizak sa smrću. A meni je, dok pripremam Sepetarevac za selidbu, ta vrsta bliskosti dragocjena. Selim mrtve.

Za pojedine riječi znam od koga sam ih naučio. Znam tko mi ih je namreo. No, većina je riječi tu bez dubljeg znanja o njima. Svaka je riječ, pisao je Borges, po jedna mrtva metafora. Jezik je groblje metafora i oblik besmrtnosti. Glazba je što i jezik.

Dođe li vam do ruku “Usmeni Borhes”, pročitajte. Čitanje će trajati kratko. “Kada je sveti Pavle rekao: Umirem svakog dana, to nije bila njegova patetična izjava. Istina je da umiremo svakog dana i da se svakog dana rađamo. (…) Ko sam ja? Ko je svako od nas? Ko smo? Možda ćemo to nekad znati. Možda ne. Ali u međuvremenu, kako reče Avgustin, moja duša gori, jer želim to da znam.”

I to su posljednje riječi Borgesovih predavanja.

miljenko jergović
 

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin