TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Provozat ću se i ja, čim me malo prođe stid

  • Objavljeno u kultura
Provozat ću se i ja, čim me malo prođe stid

U Sarajevu je uvijek tako. I kad se dogodi nešto lijepo, uvijek će ostati prostora da se pristojan čovjek stidi. Ko ne zna to – ne zna Sarajevo. 

„Jarane, drago mi je da je proradila žičara, super je da to ponovo imamo, ali mi isto k'o da smo lansirali raketu na Mars. Nema ovo veze ni sa čim“ – tako je na redovnoj dnevnoj kafi stvar prokomentirao znanac, inače skulptor. A radi se, naravno, o atmosferi oko ponovnog pokretanja sarajevske žičare

U privatnom registru, žičara je neko davno prošlo vrijeme: slika, mislim, šestog dva, odjeljenja Osnovne škole Miljenko Cvitković. Pika, Hase, Mili, Zlaja, Bilja, Dubravka, Damac, Nence, Beri, čekamo da se ukrcamo u korpu. Uz malo straha koji se ne smije pokazati pred djevojčicama. Gore nad dječjim glavama, malo ispod neba visi pitanje: „Šta ako žičara stane, pa ostanemo gore u zraku?“ Majstor u staroj, zelenoj uniformi Gradskog saobraćajnog preduzeća, se smješka, i kaže: „Neće, a i ako stane, gore u krovu kabine ima konopac. On se lijepo spusti, pa siđete niz njega. Imali ste penjanje na fizičkom, jel' tako?“. Lauferski namigne prema meni, a mene obliva rumenilo. I osjećam stid. Penjanje uz konopac mi slabo ide, nikakav sam u tome, podebeo, šta ako ostanem gore u korpi na putu prema Trebeviću!? Ako bude do mojih sposobnosti, tamo bih vječno mogao ostati visjeti. 

Grije proljetno sunce i otkravljuje miris socijalističkih salama iz školskih torbi, tu su poneki vrući Dvojni C i „Smoki“, i smijeh i izvjesno olakšanje kad se stigne gore na Vidikovac, odakle puca jedan od najljepših pogleda na Sarajevo. Tu je i bašta restorana s drvenim stolicama, s roditeljima se odlazi tamo na vikend. Tamo sam, jedini put, ili sam to izmislio za potrebe umjetničkih sjećanja prvi i jedini put slušao Hamića, Muhamed Mešanović se zvao Robert Johnson saza, što je kucao u žice i drvo, i pjevao dertli, malo kroz nos, i ne otvarajući usta - „Haj' der' jadna, deder jadna, haj 'der jadna derum jadna, u Saraj'vu sama…“ 

Sarajevo žičara
Šesti dva, odjeljenje Osnovne škole Miljenko Cvitković, Pika, Hase, Mili, Zlaja, Bilja, Dubravka, Damac, Nence, Beri, čekamo da se ukrcamo u korpu (FOTO: Facebook/Trebevićka žičara)

Danas, skoro četrdeset godina kasnije vijest da je obnovljena sarajevska žičara, i to donacijom od ukupno 7,5 miliona KM od holandskog nuklearnog fizičara s američkim pasošem, Edmonda Offermana, sarajevskog zeta i očigledno bitnog čovjeka u međunarodnim znanstvenim institucijama, dočekao sam, a kako bi drukčije, s blagom radošću podsjećanja. 

Nakon dječjih strahova, u srednjoškolskim danima otišao sam, mislim, još samo jednom odvesti se žičarom i to je bilo to. Puno kasnije, kad je u Sarajevu više nije bilo, sjeo sam u Tirani na Dajti, jedan od zaštitnih znakova glavnog grada Albanije, i uživao u letu orlova i pogledu na more. 

Kad je objavljen cjenovnik vožnji sarajevske žičare, ponovo me je dočekao stid. Za „domaće“ šest konvertibilnih maraka, a za strance – dvadeset. To je, nekako, „tipično“ naše i bezobzirno: društvene su mreže odmah podijelile raju. Većina je odobravala: „neka, tako je i vani, i u Stonehengeu, i u američkim parkovima, i u Dubrovniku lokalci plaćaju jednu, a turisti drugu cijenu.“ Manji je broj nas koje buni takav, u osnovi segregacijski model određivanja cijena koji pretvara cijeli svijet u dva tabora – roblje koje radi u turizmu, i posjetioce koji obilaze ekonomske kolonije trećeg svijeta

Tu su, naravno, i poslovične budalaštine gradonačelnika Abdulaha Skake. Čovjek je stvarno živi skandal: miješa antifašizam i fašizam, Stjepana Mesića i Stjepana Kljujića, Ravnu planinu i Ravnu goru… Sve u svemu, najgore je kad insan malo zna, a onda mu se sve pomiješa. Ama, opet, čaršiji, slabijoj nego ikad, ne treba ići uz nos: odmah je proturena glasina – nevažno je li tačna – „da je u prvoj vožnji, u prvu korpu koja je krenula u brdo propustio fizičara i njegovu suprugu Maju, Sarajku, a u drugu utrpao sebe, svog brata i njegovu porodicu. A u pozdravnom govoru je ljude koji su se našli gore, a imaju ambasadorska zvanja nazvao 'eminencijama', umjesto ekselencijama“. Tako vam je nama, dame i gospodo, sa žičarom i bez nje. U Saraj'vu samima, uvijek, pa i kad se pojavi nešto što nas treba obradovati i malo skrenuti pažnju sa teške svakodnevice. Uvijek imamo razloga za stid. Ovaj put, kao u Handkeovoj priči o golmanovom strahu od jedanaesterca – od žičare. 

Edmond Offerman
Eno ga i Edmond Offerman (u sredini, s naočalama), čovjek koji je donirao 7,5 miliona maraka za žičaru, kad opet dođe njemu će cijena vožnje biti tri put skuplja nego "domaćima" (FOTO: radiosarajevo.ba)

Komentirajući moj facebook status „je li fakat vožnja za domaće 6, a za strance 20 KM“, stari prijatelj me zajebava: „Hoćeš li ti to registrovati kakvo društvo ili nevladinu organizaciju za zaštitu turista?“ Meni se čini da će Sarajevu uskoro trebati društvo za zaštitu Sarajlija, ali biće da smo i za to zakasnili. 

Hodam sunčanom Ferhadijom, i ove godine smo predugo čekali proljeće, zadnje dane marta opet je usuo snijeg, samo takav, kad uz ulicu opet idiom. Generacijski compagnero, danas trgovac CD-ovima, koje valja prodavati samo turistima - a i to njegovo je, bojim se, zanat na izmaku, pomalo me „loži“: „Š'a je jes' to i ti požurio na žičaru (meko ž, i meko ć). Jarane, sad sam proš'o gore, da v'diš papaka kako su navalili da se žičarom provozaju, k'o kad nikad nisu imali priliku pa se naguravaju po šestero u jednu korpu.“ Osmjehnem se: džaba sve, neke se stvari nikada neće promijeniti. Strogi smo i teški i prema sebi, i prema drugima. Stao sam pored Miljacke i pogledao gore prema Trebeviću. Korpe na žici prenešene iz nekog švajcarskog sela, kojima je dodata pahuljica, znak Olimpijskih igara ’84, što je jedini historijski događaj, osim ratova, koji smo imali, uredno su vozile ljude do vrha Trebevića. 

Zamišljao sam ih kako gledaju Sarajevo, i pitao se šta vide. Da li grad koji je nekada otvarao srce svima, mjesto u koje se dolazilo da duša udahne miris atmosfere i kuhinje koja joj odgovara? Ili mjesto u kojem većina misli da „strancima“ – koji su i obnovili žičaru, i deminirali brdo na kojoj je (to je urađeno sredstvima norveške vlade) – treba naplatiti tri puta skuplju kartu!? Jer, naplaćivati vožnju, u osnovi, sredstvom javnog prijevoza tako da se traži dokaz da je neko „naš čovjek“, a neko stranac je, zapravo, posljednji čin segregacijskog kapitalizma. Kojim cijeli svijet, pa i malo Sarajevo, postaje tematski park turističkih usluga. 

Tako će, recimo, četveročlana obitelj iz Karlovca, s psom, za petnaestak minuta vožnje morati izdvojiti 84 marke. I to pod uvjetom da nemaju bicikle, što bi ih koštalo dodatnih 16 maraka, kako bi se došlo do magične cifre u Bosni. Ovdje kao da se sve kupuje i prodaje za 100 maraka. Od života, preko dara penzioneru, odlaska u kupovinu ili pisanja teksta za novine. Sve je sto maraka. Za razliku od četveročlane obitelji iz Karlovca, „naši ljudi“ uvijek su snalažljivi. Kad se prestanemo diviti normalnim stvarima, a nenormalne, poput svih vidova segregacije smatrati prirodnim, mogli bismo postati društvo. Dotad, ostajemo, tematski nacionalistički park. 

Ipak, otići ću se provozati žičarom. Kad me malo prođe stid. Od nje. I od nas samih, ovakvih kakvi jesmo.

Lupiga.Com

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin