TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Renato Karamehić: Roman o Romanu

  • Objavljeno u kultura
Renato Karamehić: Roman o Romanu

Roman je rastao u kući na čijim je zidovima pisalo pazi lomljivo. S unutrašnje strane. Bez imalo znanja o tome, njegov otac bio je anarhoidni konzervativac koji je što zbog okolnosti a što zbog osebujnosti vlastitog temperamenta živio u metafizičkom bezmjerju, neuhvatljiv kao mitska riba, svemoguć i nemoguć istovremeno, kao posljednji pravi pravednik na ovom svijetu. Bilo je to mnogo prije no što su se ljudi propisno raspitali o stvarnoj gustini svemira i interferirajućih dijagnoza te je i njega zapala u to doba vrlo uobičajena karakterizacija - ma dobar je on, samo mu se skloni s puta kad je ljut.

Jednom će svi ljudi živjeti u kućama koje će biti lagane poput papira i pokretne, proricao je, oblažući unutrašnjost nastrešnice naslonjene na prikolicu Adrija ispeglanim kartonskim kutijama. Romanova mati bi rekla znam ja.

Bio je zemljotres u njihovom gradu i mnoge porodice su dobile točkove - djeca su se kao uostalom i mnogi nominalno odrasli oduševljavali činjenicom da je toliko toga spakovano na tako malo prostora - oduševljenje po mnogo čemu slično onom koje će se kasnije kod Romana razviti prema knjigama - u oba slučaja radilo se o komprimiranju jednog svijeta u format koji svojom spoljašnjoscu jedva da je nagovještavao štogod o svojoj unutrašnjosti. Štaviše, mnogo godina kasnije, razviće on strastveno interesovanje za kamp - prikolice jer mu se učinilo vjerovatnim da je pored sve intimnosti sa svojim prvim domom-igračkom - propustio nešto - da su postojale funkcije koje niko nije uočio i koristio, tajni otvori i dupli zidovi, mozda čak i čitave neotkrivene prostorije - prikolice u prikolicama...

Njegova mati je i pored tipično majčinske alhemičarske sklonosti da jedan dinar pretvara u dva, uglavnom takođe bila anarhoidno konzervativni otac - svaku bijelu laž kojom je obogaćivala maštu svoje djece odmah bi kanonizovala i u buduće postupala u skladu snjom - a stvarnosti koja nam je pokazala svoje najružnije lice s pravom su bila zalupljena vrata. U stvari su ta dva konkurirajuća oca igrala neku prećutnu igru međusobnog zamajavanja i podržavanja - Mama je mislila da Tata svakako ima neke veze sa stvarnošću jer bože moj ona mu je to velikodušno prepustila, dok je Tata vjerovao kako nakon himeričnosti socijalističko-birokratskog, otuđujećeg razotuđivanja, tek kada stigne s posla i kradom spusti ruku na Maminu od dva musava pionira revnosno čuvanu stražnjicu - napokon dobije zasluženu porciju solidne, istinske stvarnosti. Pokazaće se, uostalom, da na tom principu mogu uspješno funksionisati i cijela društva. Prestabilizirana harmonija pričina.

Romanu je bilo skoro pet godina kada je iniciran u fundamentalnu razliku između pasa i mačaka.

Njemu kao i većini njegovih drugara u tom periodu prva misao nakon što bi se probudio bila je - možda se Bobi vratio. Žujov kome su odrasli dali mišomora bio je mobilna ambulanta za kojom su djeca razdragano trčala i dobijala svako svoje parče iscjeljenja za rane koje im jos ni izdaleka nisu bile očevidne. Roditelji - svaki put kad se suočite sa problemom vaški ili buva, razmislite da li je bolje da su glavice vaših mladunaca napučene tim bezazlenim životinjicama ili demonima. Roman je te godine i naredne, često sanjao ulaz zgrade u kojoj je živio prije no su se pred njegovim očima zidovi kuća počeli obrušavati kao loše zalijepljene tapete. Ulaz i na ulazu Bobi u crno bijeloj tehnici. U boji je sanjao mačku koju je zajedno sa još nekolicinom starijih dječaka ubio najmanje sedam puta ako se možemo pouzdati u njegove tadašnje matematičke kompetencije - dugim motkama i letvama, prestravljena djeca su opet i opet ubijala svoj strah tako sto mački nisu dopuštali da izroni iz otvorenog, preplavljenog šahta. Mačku i požar nakon što je jednom sanjao da je Mama rekla da će sve zapaliti. Prvo je mislio da je to stvarno čuo ali mu je mama objasnila da je sigurno sanjao. Što je i nevažno - važno je to da je on nastavio sanjati požar u boji sve do onog dana kada je kao odrastao entuzijasta prikolica uz pomoć prijatelja pirotehničara inscenirao požar iz svojih snova. Tada je shvatio da ni plastika ni karton ne gore tako brzo i da je, čak i da se požar desio, maminom zlovoljom ili nečijim nemarom, imao kad pokupiti klikere i pecu i posmatrati razbuktalu lomaču sa bezbjednog odstojanja. Oči su mu se ispunile suzama od najdublje ganutosti kada mu je u času autopoetične ironije njegov eksperimentalni požar ponudio mix njegovih najvećih strasti - one prema pisanoj riječi i one prema pokretnim domovima: Karton na kom je pisalo pazi lomljivo gorio je tako da je prvo nestalo nekoliko srednjih slova pa je nekoliko trenutaka bilo moguće čitati - paljivo.

Ko zna da li su snovi požara prestali biti obojeni zbog toga sto ih je “proživio” ili zbog toga što je napokon odlučio zapisati sve čega se sjećao u vezi prvog sna - onog “razgovora” koji je kako mama reče čuo u snu.

“Ja ću ovo sve zapaliti! Idiote jedan! Kud ti rodih djecu? Sav normalan svijet gleda kako da se dočepa kakvog stana ili kuće a ti cifraš ovu čergu ko da ćeš u njoj sto godina živjeti bog te tvoj jebo! E nećeš sa mnom i djecom to ti ja kažem! Konju jedan! Bi li i na rolšuama da ti idem po vazdan? E, nećeš majčin sine - sutra idem da vidim koga treba da jebem da dobijem stan, da ovu djecu ne vodim kroz pola čarsije kad ih trebam kupat! Ne diraj me! Kunem ti se mrtvim ocem da mi je ovo zadnja noć u ovoj tvojoj paščari!”

Bilo da je ovaj majčin fundamentalizam stanovanja stvaran ili imaginaran, Romanova se porodica vrlo brzo nakon ove kontroverzne “konverzacije” uselila u dvosoban stan sa prostranom kuhinjom, velikim kupatilom i u sred stana hodnikom kao stvorenim za igranje.

Ako je u majčinom odrastanju i bilo elemenata za razvijanje korijenskog gledanja na stvari - ona je rođena u kući sa velikim ograđenim dvorištem u kom su rasli visoki ljiljani i grmovi ruža iza kojih si se mogao sakriti i iza kojih si mogao biti pronađen - Romanov tata čiji se otac cijelog života selio iz jednog u drugi grad, iz jednog u drugi državni stan, teško da je za svog odrastanja mogao razviti tu vrstu fascinacije kontinuitetom. Pa ipak je on bio taj koji se uporno opire i odlaže dan za danom, mjesec za mjesecom, da, godinu za godinom, sve dok mama nije ponovo prošištala, dvadeset i pet godina nakon prvog slučaja, godinu prije svršetka rata: Ja ću ovo sve zapaliti! Idiote jedan! Svako normalan gleda da izvuče živu glavu a ti čuvaš ovu mišolovku! Šta čekas? Da dođu i da me jebu ovdje pred tobom?

Onda su otišli u Švedsku.

 AUTOR: K.R.
 

senoworks