TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Srebrenica – ključ ljudskosti

  • Objavljeno u kultura
Srebrenica – ključ ljudskosti

Knjiga Kako opisati Srebrenicu? socijalnog antropologa Hariza Halilovića, profesora u Centru za globalna istraživanja RMIT sveučilišta u australijskom Melbourneu, zbirka je, kako autor u podnaslovu navodi, zapisa, eseja, polemika i sjećanja. Taj 21 izabrani tekst Halilović je objavljivao zadnjih deset godina, od 2007., u novinama i elektronskim medijima. Neki od njih su prevedeni i na druge jezike za koje je autor i nagrađivan.

IVAN ŠARČEVIĆ

PROMETEJ.BA

U širem uvodu – Srebrenica kao najveća bosanska tabu(t) tema, Halilović daje ključ kako čitati njegovu knjigu, ali i kako se suočiti sa Srebrenicom, kako govoriti i pisati o toposu koji je nadišao vlastitu geografiju i postao planetarnim pitanjem o domašajima ljudskog zla, ljudske žrtve i ljudske boli nakon tolikih "nikada više" ubijanja i rata. O šutnji o Srebrenici ovdje nema riječi, jer šutnja je njezin metafizički okvir, nabrekla šutnja od boli i ona šutnja što stoji na početku i na kraju svakoga čovjekova života kao utješna tajna transcendencije ili kao bezdan ništavila.

Kao stalni sinkronijski motiv, i onda kada njegovi tekstovi nisu polemični, izbija autorova budnost nad svojim govorom i pisanjem te govorom i pisanjima drugih, njegova autokritičnost i kritičnost da raskrinka govore i pisanja o Srebrenici koji nisu ni moralno dobri ni historiografski ispravni. Odatle proizlazi nekoliko Halilovićevih primarnih ciljeva.

Prije svega on argumentirano delegitimira poricanje genocida u Srebrenici, razobličava negiranje konkretnog političkog i efektivnog vojnog utjecaja miloševićevske Srbije i velikosrpskog državničkog projekta kao prvog i glavnog uzroka rata i balkanskih nesreća u kojem je najviše stradala Bosna i u njoj Muslimani/Bošnjaci koji su u tom osvajačkom projektu najprije dehumanizirani, nisu dakle smatrani ni torzo političkoga naroda ni povijesni subjekt nego tek vlastiti "genetski otpad" (B. Plavšić) koji se toliko namnožio da ga je trebalo ili uništiti ili što dalje od sebe odstraniti. Autor demaskira i republičkosrpsku institucionalizaciju prešućivanja genocida i zaborava tolikih zločina koji su počinjeni u ime srpskoga naroda i još s blagoslovom izopačenoga "boga" koji je u ratnom mandatu i sam postao "Srbinom" (R. Karadžić).

S ništa manje akribičnosti i dosljednosti Halilović ulazi u polemiku i s onim "stranim" stavovima, naročito s američkim povjesničarom P. B. Millerom, koji minimiziraju srebreničke žrtve ili ih žele skrajnuti na ahistorijski ili čak na neki egzotični povijesni rub bez ikakva regionalnoga pa i svjetskoga povijesnog i zemljopisnog konteksta, bez ikakva etičkog i metafizičkoga značenja za Evropu i zapadni svijet, čovječanstvo i civilizaciju. Staložena Halilovićeva polemika s Millerom pokazuje također kako se Srebrenica i uopće bosanska mjesta bola od dijela svjetske javnosti, nekih dežurnih i moćnih interpreta, žele gurnuti ispod budne svijesti javnosti. "Zabrana" da se Srebrenica uspoređuje s holokaustom ne proizlazi tek iz činjenice projekta "konačnoga rješenja", niti iz količine žrtava, niti iz naučene fraze da nijedna žrtva, nijedno stradanje i nijedan genocid nisu usporedivi, nego iz žrtveničke oholosti pokoljenja žrtava, iz autoviktimizirajućeg mentaliteta koji postaje slijep za nevolje drugih, i kojemu – povijest to pokazuje – nije dalek put da se od prijašnjih žrtava postane tobožnji "pravedni osvetnik", zapravo ništa drugo nego zločinac. Halilović uspijeva ne metaforizirati ni Srebrenicu ni holokaust, nego kroz analogije, sačuvati jedincatost svakog ljudskog gubilišta i solidarnost za žrtve drugih koje se omalovažava.

Haliloviću je zatim cilj da Srebrenica i slična mjesta budu sačuvana i od političke, populističke i svake lukrativne zloupotrebe, od one tako zavodljive depersonalizacije, obezličavanja žrtava kojemu su sklone vlastite politike i religijske institucije, ovdje konkretno bošnjačke. Tako govor i pisanje o Srebrenici Halilović ne izvlači samo ispod indiferentnosti za istinu, niti se tek protivi daytonskim polovičnim rješenjima zapadnog cinizma, nego protestira i protiv fanatičnih orijentalizama i masovne sakralizacije kojom se srebreničke i druge žrtve svode na zatvoreni religijski identitet.

U nastojanju da sačuva žrtve od redukcije na religiozno, autor se čak usteže i od opravdanih tumačenja i nužnih teoloških interpretacija koja bi posvjedočila da je velik broj ljudi išao u neskrivljenu smrt, kao što i velik broj pokoljenja žrtava živi iz dosljedne vjere u Boga, iz vjerskog nadahnuća i utješne nade u konačnu pravdu. Vjerojatno je tome razlog i to što su dominantne religijske i teološke interpretacije tolikih stradalih više izraz predanja slijepoj sudbini, više spašavanja krive vjere u Boga koji, eto, kažnjava "dobre", "pokorne" i "ponizne", dakle, izraz oboljele vjere u moć đavla i zla, nego vjere u Boga koji se samilosno zaustavlja pred ljudskom slobodom. Ili pak sva ta teška pitanja smisla žrtava i vjere Halilović ostavlja prešućena za mogući misterij onostranosti u kojem neće samo Bog pitati ljude da polože račun svoga djelovanja, nego će i ljudi napokon moći pitati Boga zašto toliki trijumf zla i zločinaca.

Halilovićev tekstovi su zbir različitih žanrova. Prevladavaju eseji sjećanjā i dokumentaristički eseji. A u polemici autor ne želi biti ni hladan ni grub, nego se uživljava u poziciju drugoga i nastoji pokazati da mu nije stalo da drugu stranu "pobijedi" i razobliči u neispravnosti, nego da se dogodi barem uzajamno poštivanje i uvažavanje razlika, ako već ne može ostvariti epistemološki altruizam i ekumena suosjećanja kao nužna sastavnica i polemičkog dijaloga.

Haliloviću je strana skripturalistička trivijalizacija, ono pisanje o Srebrenici koje počinje i završava u sveznanju, u lijenosti duha, u već dobro uhodanom etiketiranju, populizmu poznatih parola i u očekivanim osudama koje pokreće politički ili novčani dobitak ili neka jeftina borba za zasluge i dokazivanje pripadanju strani žrtve. Ne dopušta ni da se o Srebrenici epizira, tako da se srebrenička i specifičnost drugih stratišta izgubi u viktimološkom mitu o tolikim već pretrpljenim "genocidima" i stoljetnima stradanjima vlastitoga naroda.

Halilović kritizira i larpuralitističku dramatiku, ono pisanje kojim neki – umišljeni da to najbolje rade u svome narodu – sve estetiziraju te nasilu guraju i zločince i njihove žrtve u nebeske ljubavi i nestvarne zagrljaje razumijevanja, a zapravo dehistoriziraju i dekontekstualiziraju Srebrenicu. Njihovo tobože "humaniziranje" zločinaca, bezočnih gospodara rata, a što Halilović demaskira, odslikava više njihovu narcisoidnu skribomaniju nego stvarnu solidarnost s unesrećenim i ljudsku odgovornost da se zločinci suoče sa svojim zločinom i pokaju. Takvi na koncu nanose veliku štetu. Njima nije ni do ljudi ni do istine. Oni bi spašavali i samoga đavla samo da porastu u očima javnosti.

O velikoj i nikada dorečenoj temi ljudske patnje i ljudskoga zla Halilović piše jednostavno, ali nikada banalno, nego trezveno i ozbiljno. Njegovi su tekstovi nepretenciozni, bez viška informacija, ali faktografski opskrbljeni i poetični. Uspijeva sačuvati mjeru dok istodobno dokumentira širi pogled na povijesni trenutak i dok se kratkim rečenicama i poantama upušta u tuđi život, u fragment-biografije najobičnijih ljudi, onih koje nazivamo "mali", onih koje Halilović ustvari najbolje poznaje, koji su dio njegove obitelji, šire porodice, susjedstva i sela, onih koji su dio njegova zavičajnoga identiteta u budnom sjećanju i u nepozvanim mȍrama, usred nekog grada daleko od Klotjevca, Srebrenice, Prijedora..., onih ljudi radi kojih iz transcendentne krivnje preživjeloga i odgovornosti za njihovu pravednu vječnost ponajviše i piše ovakve tekstove.

Halilović se suzdržano identificira sa žrtvama, i onda kada se osjeća da je na rubu vriska od bola i nepravde, jer zna da se samo tako može sačuvati dostojanstvo ponižena, ubijena nevina čovjeka i izreći istina koja oslobađa. Identificira se tako da njegove žrtve imaju ime i lice, imaju svoju egzistencijalnu povijest, svoj zavičaj, svoje tuge i veselja, svoje ljudske odnose i male živote jednake neprolaznosti vječnih. Na taj način brani i etničku pripadnost, konkretno Bošnjake, kao antropološku činjenicu koju su zločinci upravo koristili da tolike nevine pretvore u mrtve. Ali u toj advokatskoj ulozi kod Halilovića osobni, individualni identitet prevladava nad kolektivnim (nacionalnim i nacionalističkim) i ostaje otvoren da raste u odgovornosti za druge i svijet.

Halilović piše bez dociranja, bez zaključne riječi, povrh svega bez oboljelog resantimana koji pasivizira, oduzima razbor, falsificira, zatvara budućnost ili sikće otrovom odmazde.

Kako opisati Srebrenicu? – knjiga je koja ostavlja da ovo njezino naslovno i glavno pitanje nema konačnog odgovora, nego da odsjeva pred našim očima kao spomen i opomena, da odjekuje u ušima barem onih koji se nisu ujarmili u sluganstvo ni rasprodali savjest. Ona je vrijedan putokaz kako se osobno suočiti s toposom koji neće određivati samo budućnost onih koji su na bilo koji način vezani za Srebrenicu – nevinih i vinih, žrtava i zločinaca, indiferentnih i profitera – nego je univerzalni antropološki fenomen, pitanje odgovornosti čovjeka kao čovjeka.

Slično Suljagićevoj Razglednici iz groba, Hasanovićevim Zbjegu i Pod zastavom UN-a, Đikićevom Beari, samo da napomenemo neke knjige o Srebrenici nakon Srebrenice, Halilović ovom knjigom ni sebe niti ikoga ne oslobađa od najtežega straha i najvažnije obveze – od odgovornosti za moguću buduću Srebrenicu, zapravo od mogućnosti zla koje izmiče svim usporedbama i svim metaforama, a tako je ljudsko, kao ni od mogućnosti i nužnosti novoga života, bogata i sretna, i to baš na razvalinama zavičaja uz Drinu i na pokidanim starim odnosima, bilo stvarno ili na posve drugom kraju svijeta.

Tko je čuo za Srebrenicu, tko zna za Srebrenicu, njegovo znanje i pisanje podrazumijevaju da posjeduje jedan od ključeva budućnosti ove zemlje, dakle i jedan od ključeva ljudskosti, nesreće ili sreće budućeg čovječanstva.

Ivan Šarčević

senoworks