TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Stendahal: Ne znam tačno da li se u životu mogu voljeti dvije žene, ali sam siguran da se ne mogu voljeti dvije domovine

  • Objavljeno u kultura
Stendahal: Ne znam tačno da li se u životu mogu voljeti dvije žene, ali sam siguran da se ne mogu voljeti dvije domovine

Marie-Henri Beyle Stendhal, francuski romanopisaci i pripovjedač, rođen je u Francuskoj, 23. siječnja 1783. godine. Kada je imao samo sedam godina ostao je bez majke i odrastao je samo uz oca kojeg nije mogao podnijeti.



Školovao se u Grenobleu gdje je njegov otac radio kao odvjetnik, a 1799. godine otišao je u Pariz na školovanje u Politehničku školu. Nakon kratkog perioda odustao je od školovanja i pridružio se vojsci, koja ga je 1800. godine odvela u Milano gdje je služio kao potporučnik.

Nakon samo dvije godine napušta vojsku i provodi vrijeme u Grenobleu i Parizu i počinje se ozbiljnije baviti književnošću, kada su izašli neki njegovi radovi. Godine 1806. odlazi opet u vojsku u intendanturu. Poslije sedam godina koje je proveo u vojsci, napušta ovaj posao jer nije bio najboljeg zdravlja.

Godine 1814. vraća se u Milano, a u Italiji se zadržava sedam godina. Kada je optužen za špijunažu bio je prisiljen vratiti se u rodnu Francusku. To je bilo vrijeme kada je počeo koristiti pseudonim Stendhal s kojima je kasnije postao poznat.

U periodu između 1821. i 1830 živio je u Parizu i tada je objavio razne biografije poznatih književnika. U tom se periodu vratio i u Italiju kada je izašao prvi roman "Armance".

Nakon revolucije 1830. godine u vrijeme monarhije Louis- Philippea počeo je raditi kao konzul u Trstu, a zbog čega je otišao iz Pariza. Prije toga je dovršio roman "Crveno i crno" koji je objavljen krajem 1830. godine.

Roman se temelji na istinitom događaju. Drugi roman koji ga je isto tako proslavio bio je "Parmski kartuzijanski samostan", gdje je pisao o Italiji, Napoleonu te avanturama.

Nakon revolucije dobio je premještaj na jug Italije u malu luku Civitavecchiu gdje je ostao skoro do smrti, a na jednom od putovanja prema Parizu je umro. Bilo je to 23. ožujka 1842. godine.

Stendhal je bio poznat kao autor raznih knjiga o talijanskoj glazbi i slikarstvu, a za vrijeme kasnijih boravka pisao je i putopise. Iako je postao poznat po djelima "Crveno i crno" on nije stekao popularnost odmah jer je veliki značaj za književnost stekao tek u drugoj polovici 19. stoljeća.

Mnoga njegova djela su objavljena tek nakon njegove smrti jer je iza sebe ostavio velik broj tekstova od kojih mnogi nisu bili dovršeni. Stendhal je svojim radom doprinio kanonizaciji žanra jer se u njegovo vrijeme roman tek borio za ugled kakav danas ima.

Listajući stare talijanske kronike Stendhal nalazi motive za niz svojih novela u kojima slika strasti srednjeg vijeka i neobuzdana ludovanja renesansne Italije. Godine 1838. objavljuje Mémoires d'un touriste, a 1839. svoju drugi veliki roman La Chartreuse de Parme (Parmski kartuzijanski samostan) u kojemu se našlo mjesta za sve ono što je Stendhala najviše zanosilo: Napoleona, kult energije, ljubav, Italiju, okus avanture.

U tišini Civitavecchije koncipirao je mnoga djela koja zbog svoje nagle smrti nije uspio dovršiti. Za sobom je ostavio mnoštvo skica, dovršenih poglavlja i intimnih bilježaka koje su bile spremne za tisak ali su ipak ostale zaključane u ladici. Njegova posthumno objavljenja djela tvore pravu malu biblioteku: La Vie de Napoléon (Napoleonov život); Lucien Leuwen; Le Rouge et le Noir (Crveno i crno, 1830.); Laniel; Les Nouvelles inédites (Neobjavljene pripovijetke); La Vie de Henri Brulard (Život Henrija Brularda); Les Souvenirs d'égotisme (Egoistične uspomene); dnevnik; pisma; Letters a Pauline (pisma sestri); Le Journal d'Italie (Talijanski dnevnik).

Fanatičan obožavalac energije i uspjeha pod svaku cijenu, što ga je i privuklo Napoleonu, Stendhal je pod utjecajem francuske materijalističke filozofije XVIII. stoljeća i svog životnog iskustva razvijao u svojim djelima teoriju da je sav ljudski život samo "lov za srećom", te nije važno hoće li čovjek tu sreću postići pridržavajući se moralnih ili etičkih normi ili ne, glavno je da je postigne (tzv. belizam). Smatrao je kako opisivati život znači zapravo upisivati sredstva koja ljudi izabiru da bi tu svoju sreću dosegli.

Takav stav zastupaju glavni junaci njegovih romana Julien Sorel i Fabrice del Dongo i glavni likovi iz Talijanskih kronika (Chroniques italiennes, 1855.), zbirke novela u kojoj je, na temelju starih spisa, oživio strasti srednjeg vijeka i renesanse. To su redovito odvažne i ambiciozne osobe koje na mlako životarenje gledaju s prezirom. Igraju opasnu igru na sve ili ništa - ili će se probiti na do vrha ili će u toj borbi biti dotučeni.

Umjetnička snaga Stendhalovih romana ne leži međutim u razvijanju njegove životne filozofije, koliko god ona bila interesantna, kao ni u zanimljivosti romantičarske fabule u koju pritom razvija, već u realističkim opisima sredine i produbljenoj psihološkoj analizi likova, kojom razotkriva i najskrivenije pobude ljudskih postupaka.

Izvanredan analitičar i majstor jednostavnog, sažetog izraza, Stendhal nije stekao slavu niti je bio pravilno shvaćen u doba romantizma, kojemu pripada samo vremenski, već, kako je i sam proricao, tek 50 godina kasnije. Njegov superiorni čovjek prethodi Nietzscheovu natčovjeku.

senoworks