TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Tin Ujević: Kako sam bio velik, kad sam bio malen!

  • Objavljeno u kultura
Tin Ujević: Kako sam bio velik, kad sam bio malen!

Tin Ujević ostao je zapamćen kao jedan od najvećih boema hrvatske intelektualne kreme te velikan hrvatske avangarde s brojnim anegdotama i zgodama. Umro je 12. studenog 1955. godine u Zagrebu. Velik dio njegovih pjesama objavljen je posmrtno.

Obrazovanje

Tin je prva tri razreda osnovne škole završio u Imotskom, a nakon čega seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1909. Tin je maturirao u Splitu s odličnim uspjehom, a kako se odrekao mogućnosti zaređenja otišao je u Zagreb da bi upisao fakultet.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prvo je završio studij hrvatskog jezika i književnosti, a nakon toga i klasičnu filologiju.

Privatni život

Tin Ujević rođen je 5. 07. 1891. godine u malom zabiokovskom gradu Vrgorcu, u obitelji od oca Ivana Ujevića porijeklom iz Krivodola te majke s otoka Brača.

Tin Ujević rođen je pod punim imenom Augustin Josip Ujević po nekadašnjem običaju župe imotskih Poljica kada su sva krštena djeca dobivala dva imena. Rođen je kao jedno od petero djece od kojih je jedno umrlo u djetinjstvu.

Tijeskom studiranja bio je blizak pravaškim uvjerenjima da bi se 1912. godine usmjerio prema politici jugoslavenskog integralizma. Zbog toga je više puta posjetio Beograd.

Godine 1912. nakon povratka u Hrvatsku uhićen je i kažnjen s tri godine izgona zbog čega je 1913. godine otišao u Pariz. Boravak u glavnom gradu Francuske utjecao je na njegovo stvaralaštvo.

Kada je počeo Prvi svjetski rat Tin Ujević se priključio krugovima Jugoslavenskog odbora, ali nakon što je 1917. godine ojačao pokret u Srbiji, prekinuo je suradnju i do 1919. godine živio u Parizu u teškom siromaštvu.

Posao

Tin Ujević je na početku književnog djelovanja bio vjerni obožavatelj Matoša kada se odrekao Rabbia s kojim je započeo polemiku koju je Matoš želio izbjeći. Koliko god to želio Ujević se kasnije nije mogao do kraja udaljiti od Matoša, zbog čega su njih dvojica na neki način ostali povezani.

Nakon što se pokušao odreći Matoša Tin Ujević je pokušao pratiti Baudelairea istovremeno mu se opirući kao i s Rimbaudom. “Ispit savjesti” otkrio je rimbaudovske dileme gdje se Tin nije odrekao umjetnosti kako bi se vratio urednom životu jednog građanina, nego se odrekao urednog života kako bi se sav posvetio umjetnosti u koju je puno sumnjao, a baš zato što je vjerovao u nju.

Prve zbirke pjesama “Kolajna” i “Lelek srebra” napisao je tijekom boravka u Parizu. Nakon što je iz Pariza slao članke i pjesme u hrvatske časopise, deset njegovih pjesama je uvršteno u antologiju “Hrvatska mlada lirika”.

Do Drugog svjetskog rata objavio je zbirku “Auto na korzu”, a nakon što su mu komunističke vlasti zabranile javno djelovanje, nekoliko je godina djelovao kao anonimni prevoditelj.

Nakon Pariza Tin je neko vrijeme živio u Beogradu, a tamo je djelovao preko kulturnih i književnih krugova. U to su vrijeme objavljene zbirke pjesama nastale pod utjecajem Arthura Rimbauda, Paula Verlainea i Charlesa Baudelairea.

Tin Ujević je pisao kritičke i političke tekstove i pjesme. Većinu tekstova objavio je u esejima “Sumrak poezije” i “Oroz pred Endimionom”.

Dolaskom u Sarajevo objavio je dvije zbirke pjesama koje je napisao tijekom zrelije faze stvaralaštva. To su zbirke “Ojađeno zvono” i “Auto na korzu”. U Sarajevu je živio sve do 1937. godine kada se preselio u Split i ostao tri godine da bi se zauvijek vratio u Zagreb.

Godine 1938. dok je boravio u Splitu Ujević je objavio dvije knjige eseja “Skalpel kaosa” i “Ljudi na vratima gostionice”. Dolaskom u Zagreb prihvatio je stalno radno mjesto u glasilu “Pravica”.

Tin Ujević je govorio nekoliko stranih jezika zbog čega je za vrijeme Nezavisne Hrvatske Države radio kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. Zbog toga je tek 1954. godine objavljena zbirka pjesama “Žedan kamen na studencu”, iako je za tisak bila spremna već 1945. godine.

Nakon što su 1950. objavljene pjesme “Rukovet” uz pomoć Jure Kaštelana, Ujević se otkrio čitateljima i zbirkom “Žedan kamen na studencu” iz 1954. te potvrdio vodeće mjesto među pjesnicima.

Tin Ujević je u svojim pjesmama ispjevao himničke psalmodije ljudskom bratstvu u radu. Ostao je blizak svima, a opet različitih od svih. Napisao je i zbirku ne tako poznatih pjesama, ali opet posebnih poput “Predigra bure”, “Priznanje”, “Živci” i “Utjeha”.

Najveća postignuća

Djela objavljena za njegova života su: “Auto na korzu”, (1932), “Ojađeno zvono”, Matica hrvatska, (1933), “Skalpel kaosa”, (1938) i “Ljudi za vratima gostionice” (1938).

Tin Ujević nije dobio niti jednu književnu nagradu dok je bio živ, ali su kasnije mnoge književne svetkovine nazvane njegovim imenom. Tako je najveća hrvatska pjesnička nagrada nazvana “Tin Ujević”.

Tin Ujević prema mišljenju brojnih književnih kritičara svojim je radom koji predstavlja pokušaj sinteze modernog i klasičnog u hrvatskoj književnosti, na vrhu hrvatske modernističke književnosti zauzeo ravnopravno mjesto s Krležom.

https://www.biografija.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin