TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Svjetski dan zdravlja-Depresija

Istaknuto Svjetski dan zdravlja-Depresija

Svjetska zdravstvena organizacija je ovogodišnji Svjetski dan zdravlja (07.04.) posvetila depresiji u kampanji pod motom „Depresija: razgovarajmo“.

Depresija je poremećaj raspoloženja koji po svojoj jačini, trajanju i stupnju disfunkcionalnosti odstupa od svakodnevnih “životnih” promjena raspoloženja. Univerzalno ljudsko iskustvo staro koliko i čovječanstvo značajno narušava svakodnevni život. Mnogo je razloga da ju shvatimo ozbiljno: najčešći je uzrok onesposobljenja današnjice.

Kako prepoznati depresiju?

Važno ju je na vrijeme prepoznati, suočiti se s njom i liječiti je, jer utječe na cjelokupni život,   ima tendenciju pogoršanja i kao ozbiljan duševni poremećaj mora se liječiti. Bolest uzrokuje smetnje u osjećajnoj, ali i tjelesnoj sferi pojedinca. Većina ljudi tijekom života iskusi žalosno raspoloženje. Stresni događaji poput smrti u obitelji ili financijskih problema mogu biti povod za depresiju, a ponekad se ljudi osjećaju depresivnima bez ikakvog jasnog razloga. Na pravu depresiju treba posumnjati kada se osoba konstantno osjeća žalosno svakog dana u razdoblju od dva tjedna ili duže i kada je više ništa ne može razveseliti.

Depresivni bolesnici su slabo raspoloženi, tužni, bezvoljni i pojačano umorni. Depresija se također manifestira ravnodušnošću, bezidejnošću, apatijom, gubitkom životne radosti i zadovoljstva u stvarima koje su ranije bile izvor zadovoljstva i radosti, ali ponekad   i pojačanom napetošću, nemirom i razdražljivošću. Isto tako depresija može ometati osnovne tjelesne funkcije, te se manifestirati poremećajem sna, smanjenjem ili pojačanjem apetita, tromošću, nemirom, slabošću, isrpljenošću, gubitkom koncentracije i zaboravljivošću. Depresivno raspoloženje onemogućava bolesnike u obavljanju normalnih i svakodnevnih životnih aktivnosti. Ljudi oboljeli od depresije mogu osjećati pretjerani sram ili krivnju i mogu se ozbiljno baviti mišlju o smrti i umiranju, uključujući i ideje o samoubojstvu.

Epidemiologija

Broj osoba s depresivnim poremećajem raste kontinuirano od početka prošlog stoljeća u svim industrijaliziranim zemljama svijeta. Epidemiološka istraživanja govore o pojavnosti kod 3,6-6,8% opće populacije, a prevalencija velikog depresivnog poremećaja u zapadnim zemljama iznosi 6-12%, dok je rizik oboljevanja tijekom života 27-37%. Procjenjuje se da se unipolarna depresija može javiti tijekom života 20% žena i 10% muškaraca. Najčešće se javlja u 40-im godinama života, iako se u 50% slučajeva bolest pojavi ranije. Povišeni rizik pojavljivanja depresivnog poremećaja postoji kod obiteljske anamneze alkoholizma, depresije i gubitka roditelja prije dobi od 11 godina.

Depresija je bolest koja često dovodi do samoubojstva: 15 % neliječenih ili neadekvatno liječenih pacijenata počini samoubojstvo, dok ga znatno veći broj pokuša.

Što izaziva depresiju?

Rezultat interakcije socijalnih čimbenika, stresnih životnih događaja, psihološke osjetljivosti, načina sučeljavanja sa stresorom i biološke osjetljivosti. Suvremeno tumačenje nastanka depresije govori da bolest ne može nastati, ako kod  osobe ne postoji manja ili veća urođena predodređenost za pojavnost depresije. Ako je ta predodređenost (predispozicija) vrlo jaka, tada postoji velika mogućnost da će se depresija javiti i bez nekog vanjskog povoda. Naprotiv, u slučaju slabe predispozicije, trebat će se zbivati brojni nepovoljni i stresni događaji da se depresija pojavi.

Čest je pratilac različitih tjelesnih bolesti: 20-45% malignih, 26-34% cerebrovaskularnih, 40% Parkinsonove bolesti,  33-35% bolesti s kroničnom boli, 15-33% infarkta miokarda.

Tipovi depresije

 Velika i mala depresivna epizoda
Ako neka osoba ima najmanje 5 depresivnih simptoma u trajanju od najmanje 2 tjedna, govorimo o tzv. velikoj ili major depresivnoj epizodi. Karakterizira ju kombinacija simptoma koji smanjuju sposobnost osobe da radi, spava, uči, jede i uživa u prijatnim aktivnostima.

Kad osoba ima samo 4 ili manje simptoma, govorimo o tzv. maloj ili minor depresiji.

Psihotična i nepsihotična depresivna epizoda
Ako su prisutne depresivne sumanute ideje i halucinacije, radi se o psihotičnoj depresiji. Ovaj oblik neodgodivo zahtijeva bolničku obradu i liječenje. Depresivne sumanute misli očituju se kao ideje propasti i osiromašenja, zatim ideje krivnje i samooptuživanja te hipohondrijske (uvjerenost da boluje od teške i opasne somatske bolesti) i nihilističke ideje (osjećaj da nema nikoga na svijetu, da tjelesni organi ne rade ili ne postoje).
Nepsihotična se depresija može očitovati kao blaga, umjereno teška ili teška depresivna epizoda. U liječenju nepsihotičnih depresija antidepresivi pokazuju veliku terapijsku učinkovitost i uspješni su u 60-80% bolesnika. Kod liječenja nepsihotičnih depresija, antidepresive se nekada treba kombinirati i s antipsihoticima.
Reaktivne depresije
Predstavljaju reakcije na životne probleme i stresne situacije kao što su smrt bliske osobe, gubitak posla, razvod, itd. Ova su stanja jače izražena od osjećaja tuge i nesreće u svakodnevnom životu, traju duže nego što je to uobičajeno, a simptomi obično uključuju tjeskobu, smetnje spavanja i gubitak apetita. Psihoterapija predstavlja terapiju izbora, a mogu se dati kratkotrajno i benzodiazepini zbog anksioznosti i nesanice.
Sekundarne depresije
Sekundarne depresije su stanja koja se razvijaju u osoba koje boluju od različitih tjelesnih, zaraznih, endokrinoloških i neuroloških bolesti. Potrebno je liječiti osnovnu bolest, a primjena antidepresiva je simptomatska (pomoćna) terapija.
Depresivna stanja mogu biti izazvana i različitim lijekovima, kao što su kortikosteroidi, digitalis, indometacin, fenotiazini, benzodiazepini, klonidin, oralni kontraceptivi.
Postpartalna depresija
Tzv. porodiljna tuga prisutna je u dijela rodilja koje postaju blago depresivne, anksiozne, napete, imaju poteškoća sa spavanjem. Ova stanja traju nekoliko sati ili dana, a onda spontano isčeznu. Međutim, postpartalna depresija (depresija koja se javlja u razdoblju babinja) može biti ozbiljan poremećaj koji zahvaća oko 10% rodilja pri čemu one imaju velikih problema u obavljaju uobičajenih aktivnosti. Postpartalna depresija može se očitovati vrlo dramatično. Nije riječ samo o hormonalnoj buri, nego i o sučeljavanju s posve novom situacijom, doživljajem materinstva.
Klimakterična depresija
Depresivna stanja koja se javljaju u žena u dobi između 45. i 50. godine i obično se pripisuju klimakteriju. Klimakterij ne znači samo hormonalnu promjenu, nego i životnu prekretnicu te sučeljavanje sa starošću i pitanjem životne bilance.
Psihoterapija je ovdje od velike važnosti, posebice kada ne pomaže hormonalna terapija. Uz to su indicirani i antidepresivi.
Ponavljajući depresivni poremećaj
Kada se u neke osobe ponavljaju tzv. velike depresivne epizode bez epizoda povišenog raspoloženja i hiperaktivnosti koje zadovoljavaju kriterije za maniju, govori se o ponavljajućem depresivnom poremećaju. Stupanj izraženosti simptoma može biti različit, tako da razlikujemo blage, umjereno teške i teške nepsihotične depresivne epizode i psihotične depresivne epizode koje su uvijek težak duševni poremećaj. Depresivne epizode obično traju oko 6 mjeseci, ali trajanje može varirati od 3 do 12 mjeseci. Ponavljajuće depresije se dva puta češće susreću u žena nego u muškaraca.

U liječenju ponavljajućeg depresivnog poremećaja od velike je važnosti dugotrajna primjena antidepresiva i njihova profilaktička primjena.
Sezonska depresija
Simptomi se obično pojavljuju u jesen, pogoršavaju zimi, a nestaju u proljeće ili ljeto. Uz sniženo raspoloženje, smanjenu aktivnost, letargiju i oslabljen libido, prisutni su atipični simptomi kao što su pojačan apetit, pojačana želja za ugljikohidratima, porast težine, pretjerana potreba za spavanjem i pogoršanje raspoloženja u poslijepodnevnim satima. Bolesnici dobro reagiraju na liječenje svjetlom.
Atipična depresija
Očituje se pojačanim apetitom, što je obično praćeno porastom težine, pretjeranim spavanjem, uz diurnalnu varijaciju, a mogu biti prisutni različiti somatski simptomi. Ove depresije dobro reagiraju na inhibitore monoaminooksidaze (moklobemid).
Kronični bolni sindrom
Kronična bol često prati depresije. Isto tako, osobe koje pate od bolesti koje su praćene boli, često pokazuju znakove depresivnog poremećaja. U nekih osoba kronični se bolni sindrom može očitovati kao oblik tzv. maskirane depresije.

Liječenje

Zbog neprepoznavanja depresije kod traženja liječničke pomoći kao i trećine oboljelih koji je niti ne traže produžuje se tijek obrade pacijenata kao i troškovi. Važno je poticati svjesnost o  duševnim poremećajima i promovirati njihovo liječenje. Liječenje dijagnosticirane depresije uključuje lijekove i/ili psihoterapiju, najčešće u kombinaciji. Lijekovima se poboljšava ravnoteža neuroprijenosnika u mozgu odgovornih za raspoloženje. Psihoterapija djeluje na psihološke mehanizme uključujući i način razmišljanja koji podržava depresiju.
Depresivne se epizode mogu liječiti u velikom broju – u gotovo 70-80% slučajeva.
Prvi korak pri liječenju znači donošenje odluke gdje će se liječenje provoditi, da li ambulantno ili u bolnici. Rizik suicida, očita nesposobnost da se održi briga o samome sebi, uključujući prehranu, oblačenje i osobnu higijenu te potreba za dijagnostičkim razjašnjavanjem stanja zahtijeva hospitalizaciju. Osobito je važno dobro procijeniti rizik mogućeg pokušaja suicida o čemu bolesnici, rjeđe govore spontano, već ih to treba direktno pitati. Nesuradljivost obitelji također je dodatni čimbenik da se liječenje obavi u bolnici. Bolesnici s depresijom koja je blažeg karaktera i gdje nema jačih suicidalnih ideja, mogu se liječiti ambulantno.

Najbolje rezultate u liječenju daje kombinacija farmakoterapijskih i psihoterapijskih mjera. Bolesnika već na samom početku liječenja treba obavijestiti da je njegov poremećaj vjerojatno nastao kao rezultat međudjelovanja različitih biokemijskih i psiholoških čimbenika te da će se u liječenju rabiti i lijekovi i različite psihološke metode liječenja. Također je neobično važno upozoriti bolesnika da to nije bolest koja se može vrlo brzo ukloniti. Djelovanje lijekova koji za depresiji nastupa s latencijom od dva, tri, četiri, a katkad čak i šest tjedana. Stoga bolesnika treba upozoriti da izostanak brzog terapijskog učinka ne znači da je lijek nedjelotvoran, već samo da ga još nije uzimao dovoljno dugo za njegove pozitivne  efekte. Također, treba mu objasniti da lijekovi izazivaju određene nuspojave koje nisu uvijek ugodne, međutim koje upućuju na to da je lijek prisutan u organizmu, da onda djeluje i da će uskoro započeti i ono djelovanje zbog kojeg ga bolesnik i uzima. U većini slučajeva poboljšanje sna i apetita su biti rani znakovi poboljšanja, a potištenosti će proći zadnja.

Korisni savjeti

Najvažnije što netko može učiniti za depresivnu osobu je pomoći joj da dobije odgovarajuću liječničku pomoć. To obuhvaća ohrabrivanje bolesnika da ne prekida terapiju ili da potraži korekciju terapije, ako ne dođe do poboljšanja.

Također je jako važno stalno i iznova pružati podršku što uključuje razumijevanje, strpljivost, ljubav i hrabrenje. Teško je živjeti s depresivnom osobom, razumjeti što se s njom događa, a da se ponekad ne razljutimo i ne krivimo ju za stanje u kojem se nalazi. Ne trebaju joj savjeti: “Saberi se, potrudi se” i slično. Takve primjedbe samo povećavaju njen osjećaj osamljenosti i nesreće.

Družiti se s depresivnom osobom, uključivati ju u razgovor, pažljivo slušati, ne podcjenjivati njene osjećaje, ponuditi nadu…pozvati ju u šetnju, na kavu, u kino… ohrabriti ju da se ponovno uključi u aktivnosti koje je ranije voljela… najbolje je što možemo učiniti.

Marketing

 

  cinestarskola liderstvafotbhmbhmagazin